Recenzija knjige - Boris Rotar

Kodeks kanonskog prava koji je bio uređen po odredbi pape Pija Desetog, objavljen 1917. godine, bio je prva suvremena kodifikacija prava koji je koristila Crkva. Preveo ga je s latinskoga Franjo Herman. Kako ga 1948. godine komunističke vlasti nisu dopustile tiskati, ove je godine taj prijevod objavljen u nakladi Glasa koncila. O knjizi govori Boris Rotar.
U tom je kodeksu tiskano opće zakonodavstvo, i ono je djelomična sinteza teološkog i kanonskog nastojanja u naučavanju katoličke obnove prijašnjeg stoljetnog teološkog i povijesnog hoda Crkve. Kako ističe priređivač i odličan znalac kanonskog prava dr. Matija Berljak, kodeks ne samo da je primjer kako se povezuju stari i novi zakoni, nego predstavlja na neki način i teološku sumu Tridentskoga sabora. Materijal je bio po načelu rimskog prava sustavno uređen u pet knjiga. Taj Codex iuris canonici, kao prvi službeni crkveni Zakonik za razliku od prijašnjih pojedinačnih, donosi svu opću kanonsku stegu, a ne samo pojedine zakone i odlomke starih zbirki. Kada ga čitatelj sada uzme u ruke čitajući pojedine zakone, može primijetiti da su najčešće kratke i jasne odredbe pisane poput modernih zakonika po određenom sustavu i što je god preciznije moguće. Zanimljiva je i povijest hrvatskog prijevoda ovog zakonika. Cjeloviti prijevod kodeksa, ali bez ostalih dijelova, uradio je u zatvoru gdje se 1919. našao kao hrvatski rodoljub profesor Katoličkog bogoslovnog fakulteta Josip Pazman; no, iako odobren, taj prijevod nije objavljen i ostao je kao rukopis u arhivu Papinskog hrvatskog zavoda sv. Jeronima u Rimu, gdje ga je, kao i Hermanov prijevod, pronašao nekadašnji rektor Zavoda Ratko Perić. No, Franjo Herman jedini je preveo cijeli Pio – Benediktov Kodeks i sve njegove dijelove, čak i protumačivši neke kanone. Nakon svih dozvola, ovaj je prijevod tadašnja vlada Narodne Republike Hrvatske odbila tiskati 1948. godine, s obrazloženjem «kako ne raspolaže potrebnim papirom», a bit će ga - kako je rečeno - «vjerojatno polovicom naredne godine» No, 1949. godine Herman smrtno stradava u prometnoj nesreći i eto, što zbog novčanih poteškoća i uz zauzimanje biskupa Đure Kokše i sadašnjeg rektora hrvatskog zavoda sv. Jeronima Jure Bogdana, gdje je pronađen prijevod, Glas Koncila na svjetlo dana donosi ovo kapitalno djelo za koje dr. Berljak ističe kao znanstveno djelo i kako je malo knjiga koje su, iako na latinskom, imale tako značajno mjesto ne samo za opću, već i za kako ističe, partikularne Crkve. Ovim prijevodom Kodeks postaje otvoren znanstvenim istraživanjima, njime je obogaćeno crkveno-pravno stručno nazivlje, a ono dakako predstavlja i ispravljanje povijesne nepravde iz nekadašnjeg komunističkog razdoblja. Svakako valja istaći da je u ovoj obimnoj knjizi od oko 1700 stranica usporedno, dakle, na lijevoj stranici na latinskom, a na desnoj u hrvatskom prijevodu, ova knjiga ponuđena na proučavanje ne samo stručnjacima s područja prava, teologije, povijesti, sociologije, politike, već i filologije. Kad se radi o pravnom nazivlju Herman je koristio primjerice i neke riječi iz latinskog, upotrebljavajući dakako i hrvatsko nazivlje. Priređivači su minimalno intervenirali u prijevod čuvajući njegovu arhaičnost. Za kardinala primjerice Herman upotrebljava naziv stožernik. Tiskanjem ovog prijevoda spašen je od zaborava vrstan kulturno-povijesni spomenik i vjerojatno najveći konstitutivni dio crkvenog zakonodavstva na hrvatskom jeziku. Bez njega bi se teško razumjeli danas važeći zakoni koje donosi sadašnji Zakonik kanonskog prava iz 1983, koji je Glas Koncila tiskao 1988., a s izvorima 1996. godine. Upravo stoga valja pozdraviti i ovaj prvotisak koji se pojavljuje nakon punih šezdeset godina.