Dati vodu i hranu pacijentima koji padaju u takozvano „vegetativno stanje“ moralna je dužnost

Dati vodu i hranu pacijentima koji padaju u takozvano „vegetativno stanje“ moralna je dužnost i ne može se prekinuti, barem načelno, ni kada je takvo stanje produženo te s medicinskoga stajališta nazvano „trajnim“. Te su dvije činjenice istaknute u dokumentu koji je papa Benedikt XVI. odobrio, i koji je Zbor za nauk vjere 14. rujna objavio kao odgovor na pitanja koja su potaknuli biskupi Sjedinjenih Američkih Država.
Iza tih pitanja i odgovora o načinu na koji se valja brinuti o pacijentima u „vegetativnome stanju“ nalazi se učiteljstvo dugo 50 godina. Ono počinje od prvih izjava, vezanih uz taj problem, Pija XII., koji je u studenome 1957. godine, na jednom kongresu o anesteziologiji, govorio o općim etičkim načelima koja se odnose na pomoć osobama pogođenima teškim bolestima, i sredstvima potrebnima za očuvanje zdravlja i života. Puno je potom, tijekom svojega dugog papinstva, učinio Ivan Pavao II., posebice govorom koji je 2004. godine održao na jednom međunarodnom kongresu održanome na tu temu. Odgovarajući na pitanja koja je u srpnju prije dvije godine potaknuo biskup William S. Skylstad, predsjednik Biskupske konferencije Sjedinjenih Američkih Država, dokument Zbora za nauk vjere potvrđuje, na temelju cijeloga prethodnog učiteljstva, da je davanje vode i hrane, umjetnim putom također, načelno „redovno i primjereno“ sredstvo očuvanja života za pacijente u vegetativnome stanju, u mjeri u kojoj ono pokazuje da postiže vlastiti cilj, odnosno hidrataciju i hranjenje pacijenta. Osim toga, dokument ponovno ističe kako to redovno sredstvo za potporu života valja zajamčiti i onima koji padaju u „trajno vegetativno stanje“, i to prije svega zato što je riječ o osobama koje i dalje imaju svoje ljudsko dostojanstvo, a osim toga i zbog toga – kako je pojašnjeno u jednoj noti u tekstu dokumenta – što je pojam „trajno vegetativno stanje“ konvencionalno te se stoga ne odnosi na stvarne mogućnosti oporavka bolesnika.
Uz tvrdnju da je davanje hrane i vode načelno moralno obvezno, Zbor za nauk vjere – kako stoji u noti u komentaru – ne isključuje da u nekom vrlo izoliranome području, ili gdje vlada krajnje siromaštvo, umjetno hranjenje i hidratacija mogu biti fizički neizvedivi. To međutim – nastavlja se odmah u tekstu – ne uklanja obvezu pružanja minimalne raspoložive skrbi, te nabavke, ako je to moguće, nužnih sredstava za odgovarajuću potporu životu. Isto se tako ne isključuje da bi pacijent, zbog komplikacija, mogao biti u nemogućnosti primiti hranu i tekućine, što njihovo davanje čini uzaludnim. Na posljetku, - zaključuje se u noti – nikako se ne isključuje ni mogućnost da u nekom rijetkom slučaju umjetno hranjenje i hidratacija mogu pacijentu prouzrokovati pogoršanje ili tjelesnu nelagodu vezanu, primjerice, uz korištenje pomoćnih sredstava.