Nedjelja je središte kršćanskoga života

Sine dominico non possumus! – Ne možemo bez nedjelje! odgovarali su prvi kršćani na suđenju zbog slavljenja nedjelje. Nedjeljna Sveta Misa je unutarnja potreba. Naš život je prazan bez Onoga koji ga podupire svojom ljubavlju. Ona je središte našega života; ne mariti ili iznevjeriti to središte znači životu oduzimati njegov temelj, unutarnje dostojanstvo i njegovu ljepotu – kazao je Benedikt XVI. predvodeći svečanu euharistiju u katedrali svetoga Stjepana u Beču. U riječi „dominico“ nerazdvojiva su dva značenja, što moramo ponovno naučiti zapažati. Riječ je prije svega o daru Gospodnjem, a taj dar je uskrsli Gospodin, njegova blizina i dodir bit su kršćanina. Ali to nije samo duhovni, unutarnji, subjektivni dodir: susret s Gospodinom se događa u točno određeno vrijeme. On tako ulazi u naš stvarni, vremenski, tjelesni i zajednički život. Taj susret našem vremenu, dakle našem cjelokupnome životu, daje određenje, odnosno unutarnji red. Stoga nedjeljna Misa za prve kršćane nije bila zapovijed nego unutarnja potreba. Život je prazan bez Onoga koji ga podupire svojom ljubavlju – istaknuo je Sveti Otac.
Osvrćući se na život današnjih kršćana, kazao je kako je i njima potreban dodir s Uskrslim, da ih podupre, usmjeri i ispuni njihov život. Potreban nam je taj susret, koji nas ujedinjuje, omogućuje nam prostor slobode, upravlja naš pogled prema stvoriteljskoj ljubavi Boga, našega početka i cilja. Komentirajući današnje evanđelje kazao je kako nas u prvi mah plaši ova Isusova izreka: „Tko se ne odrekne svega, ne napusti rodbinske veze, ne može biti moj učenik“. Ali, ako uzmemo u obzir sve što Gospodin govori, onda shvaćamo da Isus od svih ne zahtijeva isto. Svatko ima svoju zadaću i određen način nasljedovanja. Isus govori o tome što nije zadaća brojnih koji su mu se pridružili na hodočašću prema Jeruzalemu, nego je posebni poziv dvanaestorici. Oni moraju prije svega nadvisiti skandal križa, zatim moraju doista biti spremni ostaviti sve i prihvatiti na izgled apsurdno poslanje da idu do kraja zemlje, te da oni, neuki, svijetu punom navodne učenosti i prividnoga obrazovanja – poglavito siromašnima i priprostima – naviještaju evanđelje Isusa Krista. Oni moraju, na svome putu po svijetu, biti spremni podnijeti mučeništvo kako bi svjedočili evanđelje raspetoga i uskrsloga Gospodina. Iako je Isusova riječ ponajprije upućena dvanaestorici, njegov se poziv odnosi na sva vremena: pomislimo samo na svetoga Benedikta i Skolastiku, svetoga Franju i Klaru, svetoga Ignacija Lojolskoga, Tereziju Avilsku, i tako redom do majke Terezije iz Kolkate i oca Pija. Oni su čitavim svojim život tumačili Isusovu Riječ, ona nam je u njima postala bliska i shvatljiva. Molimo se Gospodinu da brojnim osobama i u naše doba podari hrabrost da ostave sve kako bi bili na raspolaganju svima – potaknuo je Benedikt XVI.
Ako se ponovno osvrnemo na evanđelje – dodao je Papa – možemo primijetiti kako Gospodin ne govori samo pojedincima o njihovoj posebnoj zadaći; srž se govora odnosi na svakoga: „Tko hoće spasiti život svoj, izgubit će ga, a tko izgubi život svoj poradi mene, spasit će ga. Što koristi čovjeku ako cijeli svijet dobije, a sam sebe izgubi ili se upropasti?“ Tko želi posjedovati život svoj, čuvati ga samo za sebe, izgubit će ga. Samo onaj tko se dariva prima život. Drugim riječima – dodao je Papa – samo onaj tko ljubi, nalazi život. A ljubav uvijek zahtijeva da iziđemo iz sebe, da napustimo sebe. Tko se okreće natrag kako bi se našao i želi za sebe imati drugoga, upravo tako gubi sebe i drugoga. Bez dubljega gubljenja samoga sebe, nema života. Nemirna životna čežnja koja ljudima danas ne da mira završava u praznini izgubljenoga života. „Tko izgubi život svoj poradi mene...“, govori Gospodin: moguće je radikalno ostaviti sebe samo ako ne padamo u prazninu nego u ruke vječne ljubavi. Samo Božja ljubav, koja je, predajući nam se, izgubila sebe poradi nas, omogućuje nama da postanemo slobodni, da izgubimo, ustvari nađemo život. Svojom riječju On nam daje sigurnost da možemo računati na njegovu ljubav, na ljubav utjelovljenoga Boga – kazao je Benedikt XVI.
Osvrnuvši se na shvaćanje nedjelje u zapadnome društvu, kazao je kako je nedjelja shvaćena kao kraj tjedna, odnosno slobodno vrijeme. Slobodno je vrijeme, poglavito u žurbi modernoga svijeta, zaista lijepo i potrebno. Ali ako slobodno vrijeme nema unutarnje središte, iz kojega proizlazi usmjerenje za cjelokupnost života, ono je prazno vrijeme u kojemu nema okrepe niti odmora. Slobodnome vremenu treba središte – susret s Gospodinom, našim početkom i ciljem. Moj prethodnik na minhenskoj biskupskoj stolici to je ovako izrazio: Daj duši nedjelju, a nedjelji daj dušu – kazao je Papa i dodao kako se nedjeljom s Gospodinom susrećemo u Riječi i Sakramentu, s uskrslim Kristom, a svjetlo toga dana obasjava cjelovitu stvarnost. Prvi su kršćani prvi dan u tjednu slavili kao dan Gospodnji, jer je riječ o Uskrsnuću, ali su veoma brzo postali svjesni činjenice da je prvi dan u tjednu praskozorje stvaranja, dan kad je Bog rekao: „Neka bude svjetlo!“ Stoga je nedjelja u Crkvi i tjedni blagdan stvaranja – blagdan radosti i zahvale Bogu na stvaranju. U doba kada je stvoreno izloženo mnogostrukim opasnostima zbog ljudskoga djelovanja, moramo svjesno prihvatiti i tu dimenziju nedjelje – zaključio je Benedikt XVI.