Recenzija knjige, Boris Rotar

„Knjiga zapisa“ naziv je knjige slikara Josipa Vanište, objavljene u nakladi Moderne galerije iz Zagreba i nakladnika Kratis. O knjizi govori Boris Rotar.
Josip Vaništa, slikar iz Karlovca rođen 1924. godine, iznimna je pojava u kulturnom životu Hrvatske. Rijedak po već znamenitoj samozatajnosti. Ipak objavljuje zapise 1988., prvi put na četrdesetak stranica i uz nešto crno-bijelih reprodukcija, pa opet 1995., na stotinjak stranica u luksuznijem izdanju i s reprodukcijama u boji. Ovo treće izdanje ima čak tristo pedeset stranica i podosta crno-bijelih i kolor reprodukcija, kazalo imena, prezimena, ustanova, pojmova i naslova. Birani tisak i upravo majstorski lijepo oblikovana knjiga. Veliki je raspon godina od karlovačkog djetinjstva u predratno vrijeme, započetog pa prekinutog školovanja u Zagrebu na Akademiji likovnih umjetnosti u vrijeme oskudice Drugog svjetskog rata, pa do lucidnog praćenja suvremenosti i odlazaka naraštaja kojem pripada.
Ono što je posebno u ovoj knjizi jest način bilježenja. To nisu sjećanja zapisivana sporom rukom čovjeka koji množinom riječi želi zaustaviti i na papiru zabilježiti trag prolaznosti. Vaništa, poznat i po lapidarnosti svog crteža gdje olovkom uspijeva ostvariti možda ponajbolje portrete nekih književnika i slikara čini to i pišući. To su gotovo krokiji od ponajčešće nekoliko rečenica. Sistematizirajući ih, sabrani su u veće cjeline kao Karlovačke razglednice, U Zagrebu, Stančić, Putositnice, Ljudi, Usputnik u Parizu, Marino Tartaglia, Domaći i strani, Junek, M.K. pod kojim se inicijalima kriju zapisi o Krleži pa o Gorgoni, da bi završio s fragmentima o tragu.
Vaništin način pisanja iscrpno je analizirao Igor Zidić, vrstan poznavalac njegova djela koji poput svakog čitatelja ove knjige ostaje zatečen rezigniranošću kojom nerijetko odišu ovi zapisi. Evo primjerice zapisa o smrti prijatelja i kolege slikara Miljenka Stančića. «Posljednjih mjeseci života nazivao me, pred večer, vrlo često i govorio sat vremena, pa i duže. Ni riječi o slikarstvu, samo fantazmi, izmišljaji, prividi. Nijemo sam slušao. On nije tražio odgovora. Iscrpljen spušta slušalicu, da bi sutra ponovno zvao. Ti, tako učestali razgovori odjednom se prekinuše. Na dan 16.V.1977. u 4 sata popodne pokopan je u Varaždinu. Stajao sam podalje čekajući da se mnoštvo raziđe, a kad se počeše udaljavati, približio sam se i vidio u jami dio lijesa na koji je grobar lopatom bacao zemlju. Prošao sam gradom. Vjetrovito i hladno predvečerje. Po neki prolaznik, djevojke i mladići na korzu, prve lampe. Pred crkvom prosjakinja. Orgulje. Svibanjska je pobožnost. Tornjevi crkava, fasade, kuća i dvorišta našeg baroka. Na još zelenom dijelu neba lastavice. Odlaze nekamo prema Dravi. Sve se nudi pogledu, ali slikara nema.
Eto na taj način, iz prikrajka, autor nikad među masom, iz pjesničke tišine kao gledalac koji zamjećuje, zabilježi ali ne komentira, računajući na lucidnog čitatelja koji će misao, zabilježenu sliku, završiti u svojoj glavi. S fotografijama pokojne žene, ulica u kojima je stanovao, reprodukcijama slika koje je volio, ova knjiga jest i svojevrsna autobiografija Vanište, umjetnika koji se krije od svijeta, bilježeći ga ne iz očaja već sa svojevrsnom rezignacijom grandsenjera sa šeširom, promatrača koji dobro zna da smo uvijek samo u prolazu.