Prof. Josph Weiler o Papi

Papin apel upućen prije godinu dana iz Regensburga „otvoriti se širini razuma“, bio je u središtu rasprave na meetingu u Riminiju, ove godine posvećenom ključnoj temi „istine“. U raspravi su sudjelovali kršćanski, židovski i muslimanski stručnjaci, među njima i profesor s njujorškoga sveučilišta, Joseph Weiler, stručnjak za međunarodno, europsko i židovsko pravo, Židov rođen u Južnoj Africi. Profesor Weiler nije toliko komentirao Papin govor na sveučilištu u Regensburgu, koliko njegove dvije propovijedi o racionalnosti i slobodi vjere.
Osvrnuvši se na Papino izlaganje o spomenutim temama u razgovoru za našu radio postaju, profesor Weiler je kazao kako je Papino shvaćanje slobode za njega novost. Obično Sveta Stolica, čak i Papa, tvrde da je vjerska sloboda temeljna. U našoj naveliko sekulariziranoj kulturi to se s osmjehom prihvaća: pa kakvu bi Vatikan mogao slobodu povlašćivati? Ali me je u Regensburgu jedna Papina izreka pogodila. Papa kaže: „Nikome ne namećemo svoju vjeru“, ta izreka potvrđuje slavnu izreku Ivana Pavla II. koja se nalazi u „Redemptoris missio“: Crkva predlaže, ali nikad ne nameće“. Za mene – kazao je profesor – prava vjerska sloboda nije samo sloboda bogoštovlja. U našoj se židovskoj tradiciji kaže: „Sve u ruke Božje, osim ljubavi Božje“. Vjerska sloboda je i Bogu reći „NE“. Samo onaj koji ima nutarnju i vanjsku sposobnost Bogu reći NE, a kada mu odgovori DA, onda to DA dolazi od posve slobodnoga ljudskoga bića. Stoga, kada Papa brani vjersku slobodu – ovdje se može govoriti o raznim religijama, vjerskoj prinudi itd. – ne govori samo zato da se kršćaninu u raznim državama omogući ispovijedati vlastitu vjeru, nego ovdje je riječ o puno dubljem smislu slobode. Prava vjerska sloboda podrazumijeva mogućnost Bogu reći NE. Samo s ovoga gledišta postaje znakovito naše DA Bogu, jer očituje ljudsko biće u punoj suverenosti koju vrši izgovarajući svoj DA Bogu. Vjera se samo u slobodi može razvijati – kaže Papa. Što to znači? Samo iz čovjekova slobodnoga izbora, koji je slobodan također odbiti spasenje, koji je slobodan odbaciti Boga, samo se u takvoj slobodi može razvijati vjera. Upravo stoga vjerska prinuda ne može biti pravi vjerski odabir. Spasenje nas uvijek čeka, ali ovisi o našoj odluci. U konačnici, Bog nas je u ovom smislu stvorio: možemo prihvatiti ili odbiti – kazao je profesor.
Na upit može li uporaba razuma pojačati kršćanski identitet i javnu dimenziju vjere, kazao je kako je to jedan od najvažnijih vidika Papina govora u Regensburgu. Među kršćanima – po mome mišljenju, nažalost! – bilo je prihvaćanja laičkoga stajališta, prema kojemu bi religija bila protiv vjere. Sam kršćanin počinje vjerovati: moja vjera je nešto tajanstveno, nešto što ne mogu protumačiti, nije povezana s razumom, itd. Kršćanin se u zapadnim zemljama tako reći stidi priznati da je vjernik. Zašto? Zato što prema spomenutom mišljenju vjera nije nešto racionalno. Stoga, Papa – koji tvrdi da se vjera temelji na razumu, te da je znanstveni razum, iako pravi, veoma ograničen, jer postoje problemi s kojima se ne sučeljava – hrabri kršćanina da ima povjerenja ne samo u svoju vjeru, nego da cjelovitost javnoga i privatnoga života upotpuni svojom vjerom. U tome smislu osnovno je da kršćanin iziđe iz zatvora u koji se sam zatvorio te da se s pouzdanjem očituje kao osoba vjere ukorijenjene u razumu. Ovo je u laičkome europskom društvu veoma važno za zajednički kršćanski identitet – istaknuo je profesor Weiler.
Osvrnuvši se na ulogu razuma u odnosu između religija, kazao je kako je Papa izvanredan kada o tome govori, jer ne nastoji skriti razlike. Kada je izgovorio propovijedi, te je nedjelje prihvatio izazov – miroljubiv čovjek kakav je – jer je crkvena liturgija odabrala biblijsko čitanje iz proroka Izaije, „Evo vašega Boga, odmazda dolazi“, proriče Izaija. Papa se s pravom pitao kako narod koji sluša tu Riječ, te onaj tko ju čita – može shvatiti tu osvetu. Spontan odgovor je da je prorok Izaija sve više nego miroljubiv. Papa naprotiv u svjetlu kršćanske tradicije osvetu tumači kao nenasilje: ljubav sve do kraja. Konačno tumačenje Izaijina proroštva nalazimo u onome koji je za nas umro na križu, u Isusu, Božjem utjelovljenom Sinu, koji nas ovdje ustrajno gleda. Njegova je osveta Križ – kaže Sveti Otac. Kao Židov, odbijam tumačiti Izaijino proroštvo u tome smislu: neću nikada moći prihvatiti da se te jednostavne prorokove riječi odnose na Presveto Trojstvo. Ali Benedikt XVI. nastavlja: Ne preziremo druge religije i kulture, ne umanjujemo poštovanje prema njihovoj vjeri ako glasno ispovijedamo, bez kolebanja, onoga Boga koji se patnjom suprotstavio nasilju. Ovo mi se sviđa – kazao je profesor i dodao – kao i kada Papa isto govori svojim vjernicima, što govori drugim religijama. Njegovo je uporište Istina. A za njega je Istina ona u čijem svjetlu je protumačio Izaiju, premda ja nikada neću moći prihvatiti to njegovo tumačenje, ipak se s njim slažem i ne osjećam se uvrijeđen kada kaže: „s ovim ne podcjenjujemo druge kulture i religije“! Jer, po mome mišljenju, nepoštenje nikada neće biti temelj dijaloga. Njegovo potvrđivanje kršćanske istine jedini je način očitovanja dubokoga poštovanja prema mojoj vjeri. Da je nastojao „uljepšati“ stvar, to ne bi bio čin poštovanja prema mojoj vjeri – kazao je profesor i dodao kako je mirnoća koja se rađa iz razuma karizma ovoga Pape. To je posebna vrsta strasti jer strast i razum ne idu zajedno. Naprotiv, njegova karizma je upravo strast za razumom, veoma mi se dopada – istaknuo je profesor Weiler.