''Stoljeće katoličkog laikata u Hrvatskoj'', naslov je knjige Adolfa Polegubića

''Stoljeće katoličkog laikata u Hrvatskoj'' naslov je knjige Adolfa Polegubića koju je objavio Glas Koncila. O tome govori Boris Rotar.
Položaj i uloga vjernika laika dobivaju posve nov smjer u crkvenim spisima nakon Drugog vatikanskog sabora. Naime, do tada je temeljem višestoljetne prakse u Crkvi postojala podjela na staleže: zaređeni – nezaređeni, odnosno svećenici (biskup, redovnici, redovnice) – laici tako da su laici u svim pitanjima bili posve podređeni zaređenima. Drugi vatikanski sabor osjetio je potrebu za dokidanjem takvih podjela pa iznova promišljaju ulogu vjernika laika u Crkvi.
Bitna novost koju donosi Drugi vatikanski sabor u tom pitanju jest isticanje jednakosti, dostojanstva i poziva svih vjernika, bili oni zaređeni ili nezaređeni, svećenici ili pak običan puk, laici. Svi vjernici krštenjem postaju svećenički narod i dio velikog tijela Kristova – Crkve. Samim time oni kao udovi istoga tijela sudjeluju u svakom svetom činu i bogoslužju svih članova Crkve. Na temelju toga ponovno se govori o ulozi koju bi laici trebali imati u Crkvi, a koja je tijekom stoljeća zapostavljena i svedena na čistu pasivnost, tj. samo na to da imaju pravo i obvezu od klerika primati – kako se izrazio Zakonik kanonskog prava iz 1917. godine – ''duhovna dobra i osobito pomoć potrebnu za spasenje''.
Iako Crkva na teoretskom planu od Drugoga vatikanskog sabora često ističe ovu novootkrivenu ulogu i dostojanstvo laika, na području prakse još uvijek laici nisu adekvatno uključeni u pastoralnu djelatnost Crkve. Jedino područje u kojem laici danas u Hrvatskoj profesionalno aktivno sudjeluju u pastoralu jest držanje školskog vjeronauka. Ostale službe, u koje su oni tu i tamo uključeni, uglavnom su formalna i deklarativna karaktera.
Katolički laici su od 1900. do danas u Hrvatskoj prošli kroz nekoliko faza: plodna vremena prije Drugoga svjetskog rata, zabrane rada njihovih organizacija nakon 1945., buđenja krajem 60-ih godina prošlog stoljeća te obnove njihovih aktivnosti nakon demokratskih promjena 1989./90. Hrvatski katolički laikat pokazivao je pluralizam i aktivnost poglavito na početku demokratskih promjena u Republici Hrvatskoj, ali zasigurno ne u onolikoj mjeri koliko bi to trebalo s obzirom na očekivanja sadašnjeg trenutka. Potrebna je promjena shvaćanja i razmišljanja u novim prilikama. I u samoj Crkvi, ističe autor, moraju sazreti prilike kako bi se punim uvažavanjem i prihvaćanjem razmišljalo o laikatu i njegovoj nezamjenjivoj ulozi u Crkvi i društvu. U laičkim krugovima u Hrvatskoj nedovoljan je broj intelektualaca. O povećanju njihova broja zasigurno će ovisiti i plodonosniji pristup u traženju kvalitetnijih rješenja. Postavljajući bitna pitanja ova knjiga važna je kao i nezaobilazna knjiga o povijesti crkvenog laikata u Hrvatskoj.