Uz liturgijska čitanja XX. nedjelje kroz godinu razmišlja fra Maksimilijan Herceg

Grčki mitski junak Prometej ukrao je vatru bogovima, donio je na zemlju i predao je ljudima. Za kaznu je bio prikovan na stijeni na Kavkazu, a orao mu je svaki dan kljuvao jetra. …. Prometej je izraz vjekovne i trajne ljudske težnje, da se popne na nebo, da dohvati onu vatru, onu silu odozgo, koju u sebi ćuti i sluti, ali koje se zapravo boji i od koje strepi više negoli je želi ili je ljubi. Upravo zato jer je ne poznaje, ne može je niti ljubiti. „Ništa se ne može ljubiti što se prije ne upozna“, kaže sveti Augustin. Stoga je bila potrebna objava, da čovjek spozna nepoznato, da pozna onu božansku vatru, za kojom sluti i za kojom čezne, da je konačno dohvati i uzljubi. Kad dođe punina vremena odasla Bog Sina svojega, toga božanskog Prometeja, da otkrije, objavi i donese ljudima božansku vatru; da im razbije sve krive slutnje i bludnje i da ih uvede u svu istinu, koja oslobađa. I današnje Isusove riječi: „Oganj dođoh baciti na zemlju…“ i sve ostale riječi koje slijede u današnjem evanđelju, mogu lako zbuniti i zavesti, ako ih se pravo i potpuno ne shvati. Nije Isus neki piroman, da podmeće požare, da čini silne štete i uništava divnu Božju prirodu. Oganj koji je došao baciti na zemlju, oganj je ljubavi, oganj križa, koji prži i uništava svako zlo u čovjeku i u svemu stvorenome, koje uzdiše i čezne za svojim oslobođenjem. Isus je donio na svijet onu ljubav, koja sve razumije, sve podnosi, sve prašta i jedina ostaje…, kako je opisuje Pavao u svom hvalospjevu. Papa Benedikt XVI. napisao je svoju prvu encikliku: Bog je ljubav! To je njegova definicija. Ali, gdje je Bog najveća i najviša ljubav? Na križu! Križ je Božja enciklika, napisana ne perom i crnilom, nego krvlju samoga Sina Božjega, koja ostaje za sva vremena, nikada ne prolazi i ne završava na policama knjižnica. „Stoji križ dok se okreće svijet!“ Vatra križa, vatra ljubavi Božje, plamti zauvijek! Ljubav je vatra koja čisti zlato, koja čisti čovjeka i sve stvoreno. Iskusili su je prvi apostoli na Duhove, u vatrenim jezicima, te postali novi ljudi, pravi apostoli i svjedoci do na kraj svijeta. Postali su svjedoci i navjestitelji da je sišla vatra, Bog-Ljubav, na ovaj svijet i da stvara novo nebo i novu zemlju. A što znače one Isusove riječi: „Krstom mi se krstiti i kakve li muke za me dok se sve to ne zbude!“ Što drugo, nego da je za nas: mučen, raspet i pokopan … i uskrsnuo. To je njegovo vatreno krštenje, pashalno otajstvo, a naše spasenje. Jedva je čekao da sebe uništi, da umre kao zrno, da kao nevino Janje bude odveden na raspeće samo da nas spasi ….. Isus je donio mir na ovaj svijet i to mir kakav svijet ne može dati. On donosi mir, koji se stvara na pravim odnosima s Bogom i ljudima. Pravi se mir ne može stvoriti na krivim odnosima i ako se isključi Boga iz života. Bog je uvijek prvi i nitko i ništa mu se ne može pretpostaviti. Na Božje mjesto se ne može nitko postaviti: ni otac ni majka, ni brat ni sestra, ni kralj ni car, ni karizmatski vođa, niti bilo koji revolucionar. Isus uči ljubiti, sve i svakoga, pa čak i neprijatelja. To je njegova prava evanđeoska revolucija. Njegov prvi i jedini zakon jest ljubav, ali koja počinje od njega. Tko njega ljubi svim srcem…, onda pravo ljubi i sve ostale, i sve ostalo! Ljubav je drugo ime za mir! Tko pravo ljubi stvara mir i pravi je mironosac. I zla nikada ne čini. „Ljubi i čini što hoćeš“, tj. ljubi, pa ćeš uvijek činiti dobro. Po svojoj naravi ljubav širi mir i jedinstvo svuda naokolo, počevši od najbližih: roditelja, braće… pa dalje… i gradi mostove mira i bratstva, odavde pa do vječnosti!