„Pijana noć 1918.“ naziv je predstave Kazališta Ulysses koju je prema Krležinoj noveli
dramaturški obradio i onodobnim člancima i piščevim drugim zapisima za scenu nadopisao
Ivo Štivičić. O predstavi govori Boris Rotar. Četrnaestog studenog 1918. godine
ondašnji Jutarnji list donio je na posljednjoj stranici vijest da Žensko demokratsko
društvo održava čajanku u «počast srpskih oficira» u svečanoj sokolskoj dvorani zagrebačkog
Kola. Miroslav Krleža, tada mladi književnik jurišnik, imao je dvadeset pet godina.
Kao u mnogim svojim djelima, mnogo godina kasnije ispisao je svoje viđenje te burne
večeri kada se osobno suprotstavio općem podilaženju novim pobjednicima koji će ustoličiti
negdašnjeg zatiratelja iz ancien regimea generala ugasle habsburške monarhije Slavka
Kvaternika, za novog vojnog gubernatora nove SHS tvorevine. Krležu su premlatili i
izbacili iz dvorane. Pijanu noć 1918. redateljica Lenka Udovički postavila je u dvorištu
austrougarske tvrđave Brioni Minor gdje je smjestila i dramaturški vrlo važan, uigran
i glazbeno suveren orkestar Mostar sinfoniette i Zlatnih dječaka koji su dočaravali
violom, violončelima, trubama i bubnjevima, zajedno s manjim zborom, sve te postmakabrične
valcere, pocupkivanja, kolca i marševe, od Čoban tjera ovčice do marša na Drinu. U
dvorištu je prema zamisli korektne scenografije Zlatka Kauzlarića-Atača i ogroman
predimenzioniran crni stol, na žalost više kao znamen no kao doslovno prebogata trpeza
čija vina i jestvine svagda bivaju dodatnim, ako ne i gotovo ravnopravnim razlogom
razuzdanih bakanalija i nerijetko politički nedostatno promišljenih izjava. Udovički
je oko stola klaunovski rasplesala Mladena Vasaryja te Damira Borojevića, Svena Jakira,
Ivana Đuričića i Damira Poljička, koji su uigrani i u ulogama vještih konobara i kao
građani i vojnici. Koreografsku zadaću vrlo je dobro obavila iskusna Natalija Manojlović
ne zadavši previše zahtjevne plesne korake Nini Violić kao blaziranoj Hrvatici, uspješnijoj
Kseniji Marinković kao karikaturalnoj Slovenki i vrckavoj Lidiji Begonji kao Srpkinjici,
koje s velovima u boji nove trobojnice kičasto pocupkuju u slavu nove južnoslavenske
političke tvorevine. Realistični, ne prenapadni kostimi Bjanke Adžić-Ursulov dobro
stoje i kao ženske oprave, i frakovi, i vojne uniforme…. U ovoj predstavi funkcionira
i vjerodostojan Branislav Lečić kao potpukovnik Simović i suzdržani Sven Medvešek
kao suspregnuti, na trenutke komični potpukovnik Slavko Kvaternik, odličan, glasovno
izbrušeni Damir Šaban kao narednik Pintarić i dr. Mate Drinković, a solidni su i Zoran
Gogić kao blazirani činovnik Svetozar Pribičević, Krunoslav Klabučar kao satnik Križanić
i gradonačelnik Skrulj. Ivo Štivičić je iskusan scenarist koji je predstavu zamislio
kao Krležino govorenje o onom što se njemu dogodilo prije mnogo godina. Tako je to
doista i Krleža zapisao nakon gotovo četiri desetljeća od istinitog događaja čiji
je glavni skandalozni akter sam i bio, ali to je i čini mi se osnovni manjak ove solidne
predstave. Veliki talent Sretena Mokrovića ovdje je bio zanemaren uobličivši Krležu
više fizičkom sličnošću nego potrebnom transformacijom u ironičnog, do beskraja buntovnog,
već tada fasciniranim Lenjinom, mladog hrvatskog književnika koji tada nije kunktator
već «burevjesnik». Siguran sam da bi tu transformaciju Mokrović odlično obavio dodavši
tako ovom scenskom političkom traktatu dramatsku i potrebnu životnost i uvjerljivost.
Redateljica kao da je osjećala tu preozbiljnu Krležinu pričljivu esejističnost, pokušavajući
ne jednom predstavi dati na čas i furiozni tempo, ali bi prebrzo sve splasnulo postavši
predvidljivo, znano… Namijenivši joj valjda ulogu nujnog komentatora, u tri navrata
čuli smo neodoljivi glas Josipe Lisac koja je na svoj osebujni način izvela sjetne
međimurske popijevke, no one bi mogle svoj dramaturški raison d'être pronaći u nekakvoj
sagi o Glembayevima koje je Fric fikcionalno smjestio u to panonsko blato kao njihov
zavičaj, no u Pijanoj noći glas Gospođe Voice pod roza kalpakom dolazio je i nestajao
veličanstven i neponovljiv od brijunskog nikuda u istovjetni zvjezdani beskraj ne
pridonijevši dramaturški nimalo ovoj razbarušenoj predstavi. Drugi dio predstave napisao
je Štivičić kao dijalog Krleže i njegova isljednika pukovnika Vesovića koji funkcionira
kao svojevrstan komorni epilog pijane noći. Verbalni dvoboj u kojem je fascinantnom
usredotočenošću na svoju ulogu glumački zasjenio Mokrovića kao Krležu, briljantni
beogradski glumac Nebojša Glogovac, ujedno i glumački vrhunac cjelokupne brijunske
izvedbe. I to je dobro napisana priča o gubitništvu čovječnosti, morala, etičnosti,
čojstva u vrtlogu političkih previranja koja kovitlaju i do svih pora određuju ljudski
život. U konačnici valja zaključiti da je bilo vrijedno pročeprkati po Krležinoj ostavštini
koju je on skribomanski strastveno dorađivao i ponovno i ponovno sam ispisivao. Učinili
su to i Štivičići, otac i kći i redateljica Udovički, s manje uspjeha priredivši u
ovoj dvodecenijskoj obljetnici dostojan hommage velikom piscu za kojeg je dobro, ako
ga se već ne čita da ga se barem (a to je ovdje mnogo lakše i nezahtjevnije ) gleda
i sluša.