Potrebno je vjerno izvršavati vlastitu dužnost

Potrebno je vjerno izvršavati vlastitu dužnost, i to težeći neprestano prema nebu – poticaj je pape Benedikta XVI., koji je tijekom nedjeljnoga nagovora u Castel Gandolfu istaknuo kako je važno vlastiti život utrošiti na mudar i promišljen način. Nakon molitve Anđeoskoga pozdravljenja, Sveti je Otac uputio snažan apel međunarodnoj zajednici, kako bi pomogla pučanstvu na jugoistoku Azije, koje su prošlih dana pogodile velike poplave.
Svetkovina Uznesenja Marijina, poziva nas na život usmjeren prema budućnosti, prema nebu, kamo je Blažena Djevica stigla prije nas, ušavši u rajsku radost – kazao je Sveti Otac, i te riječi popratio razmišljanjem o liturgijskim čitanjima XIX. nedjelje kroz godinu. Nastavljajući poruku od prošle nedjelje, odlomak iz Evanđelja poziva kršćane da se odvoje od materijalnih dobara koja su većinom prividna, te da vjerne izvršavaju svoje obveze, uz stalnu težnju prema nebu. Vjernik ostaje budan i pozoran kako bi bio spreman prihvatiti Isusa kada on dođe u svojoj slavi. Kroz primjere iz svakodnevnoga života – kazao je nadalje Papa – Gospodin potiče svoje učenike živjeti u takvome unutarnjem raspoloženju, poput slugu iz prispodobe koji očekuju povratak svojega gospodara. Trebamo stoga bdjeti, moleći i čineći dobro.
Osvrnuvši se potom na drugo čitanje, iz Poslanice Hebrejima, koje govori o Abrahamu kao hodočasniku, nomadu, koji živi u šatoru prebivajući u tuđem kraju, ali kojega vodi vjera, Papa je istaknuo kako njegov cilj nije na ovome svijetu, nego je to raj. Isto su se tako i prvi kršćani u ovome svijetu osjećali „stranci“, i na taj način izražavali najvažnije obilježje Crkve, a to je upravo težnja prema nebu. Stoga nas današnja liturgija Riječi želi potaknuti da mislimo na život svijeta koji će doći, kao što ponavljamo svaki put kada s Vjerovanjem ispovijedamo svoju vjeru. To je poziv da svoj život živimo mudro i promišljeno, da pozorno razmišljamo o svojoj sudbini, odnosno o stvarnostima koje nazivamo posljednjima: smrt, posljednji sud, vječnost, pakao i raj – napomenuo je Sveti Otac, te zazvao Djevicu Mariju, koja s neba bdije nad nama, kako bi nam pomogla da ne zaboravimo da smo na zemlji samo u prolazu, te kako bi nas naučila pripraviti se za susret s Isusom.
Nakon molitve Anđeoskoga pozdravljenja, Sveti Otac je svoje misli upravio pučanstvu azijskoga jugoistoka, koje su ovih dana pogodile velike poplave. Izražavajući svoje najdublje suosjećanje s bolima pogođenoga stanovništva, potičem crkvene zajednice na molitvu za žrtve, i potporu akcijama solidarnosti koje nastoje ublažiti patnje brojnih osoba u teškim kušnjama. Neka toj našoj braći i sestrama ne uzmanjka brza i velikodušna pomoć međunarodne zajednice! – potaknuo je Sveti Otac.
Osvrnuvši se u razgovoru za našu radio postaju na riječi Svetoga Oca koje je uputio tijekom jučerašnjega podnevnog nagovora, teolog, isusovac Marko Ivan Rupnik kazao je kako je polazišna točka kršćanska istina, odnosno identitet kršćanina. Život primamo po Krštenju i nemamo drugoga života osim toga – istaknuo je otac Rupnik – A život koji primamo po Krštenju, jest Bog. Stoga je poziv kršćanina zajedništvo s Bogom i život primljen od Boga, koji je upravo to zajedništvo. Mislim da uzeti ozbiljno u obzir kršćanski identitet, njegovu istinu, znači znati da imamo domovinu u otajstvenome zajedništvu ljubavi koja nikada ne prestaje, a mi ili živimo od toga izvora, ili ne živimo – kazao je nadalje o. Rupnik.
Komentirajući potom Papine riječi o istinskoj radosti koja ne proizlazi iz materijalnih dobara, koja su često prividna, o. Rupnik je kazao kako uzimati stvari i čuvati ih za sebe, znači upravo učiniti da one umru; one odmah postaju mrtve, nijeme, ne daju više ništa. Međutim, dovoljno je ponovno pomisliti na Krštenje i druge sakramente. Kako kažu brojni crkveni oci, posebice oni s Istoka, u sakramentima materija postaje uistinu onakva kakva je u Stvoriteljevoj volji.
Na novinarovu primjedbu kako je Sveti Otac između ostaloga napomenuo da su se prvi kršćani na ovome svijetu smatrali strancima, što nam u misli priziva Poslanicu Diognetu u kojoj se za kršćane kaže da borave u svijetu, ali nisu od svijeta, te kako to nije poziv na okretanje leđa patnjama u svijetu, o. Rupnik je primijetio kako je određeno nezanimanje kršćanina za svijet povezano s problemom posjedovanja svijeta. Kršćanin nije posesivan, ni u odnosu na svijet, ni na povijest, jer povijest nije onakva kakvu ju zamišlja kršćanin, jer se i sam Krist objavio u patnji povijesti. Kršćanin ne posjeduje, i nije posesivan ni u odnosima. To ne znači ne mariti za stvari, nego znači znati da je posljednja riječ Gospodinova. Ne valja imati agresivno ponašanje ni prema povijesti, kao da znamo da bi bilo lijepo kad bi povijest išla u smjeru u kojemu mi želimo, te se stoga naprežemo da sve ide tako – to nije kršćanski! Ni Isus nije to učinio! Pa ipak, u bilo kojim povijesnim prilikama, kršćanin pronalazi najbolju situaciju kako bi pokazao ono što on doista jest, a to je zajedništvo s Bogom i ljudima – napomenuo je o. Rupnik.