O zbivanjima u Crkvi u Hrvata – pripremio Vedran Šmitran

Hrvatski biskupi i ove su godine, kao uvod u proslavu Dana hrvatskih mučenika, pozvali vjernike da dođu na proslavu na Udbinu, te da u nedjelju prije 9. rujna svojim milodarima pomognu izgradnju crkve na Udbini. Crkva se gradi na mjestu na kojemu je 9. rujna 1493. godine poginulo oko deset tisuća hrvatskih junaka koji su branili slobodu svoga naroda. Postaje križnoga puta vodit će nas od mjesta stradanja do mjesta naših nadanja – do crkve u kojoj ćemo slaviti pobjedu Onoga koji je svojim križem i uskrsnućem pobijedio smrt – pišu hrvatski biskupi, ističući kako crkva na Udbini želi biti znak poštovanja i zahvalnosti silnom mnoštvu muževa i žena naše prošlosti, koji su svojim životom potvrdili kako „veće ljubavi nitko nema od ove: da tko život svoj položi za svoje prijatelje“ (Iv 15, 13). Pozivamo stoga sve vas da se u što većem broju, kao pobožni hodočasnici, pridružite ovome slavlju – zaključuje se u poruci biskupa Hrvatske biskupske konferencije.
Na blagdan svetoga mučenika Lovre, 10. kolovoza, svoga nebeskog zaštitnika proslavila je i Požeška biskupija, a u crkvi Svetoga Lovre u Požegi svečano euharistijsko slavlje predvodio je gospićko-senjski biskup Mile Bogović. Vaš dolazak u Požegu zbližava i još dublje povezuje naše dvije mlade mjesne Crkve. Brojni ljudi koji su s područja sadašnje Vaše biskupije, posebno iz Like, doselili u naše krajeve, ugradili su svoju vjeru u život naše biskupije i duhovno je obogatili – kazao je, među ostalim, domaći biskup Antun Škvorčević, pozdravljajući predvoditelja slavlja.
Lovro je zasijao dobro sjeme ljubavi koje želi nasljedovati i mlada Požeška biskupija. Nažalost, danas u Hrvatskoj neki sustavno i ne slučajno siju loše sjeme. Takvog sjemena se trebamo čuvati, a gajiti dobro sjeme koje su zasijali i toliki naši istinski hrvatski velikani – poručio je biskup Bogović.
Uoči blagdana svetoga Lovre, koji je ujedno zaštitnik Caritasa Požeške biskupije, biskup Škvorčević, zajedno s bogoslovima, posjetio je štićenike Doma za psihički bolesne osobe u Ljeskovici. Isus se poistovjetio sa svakim čovjekom, a posebno sa slabima, bolesnima i odbačenima – kazao je ovom prigodom požeški biskup, istaknuvši kako baš zbog toga služenje bolesnima nije samo teret, već povlastica, te kako ni svećeničko služenje ne može biti cjelovito ako se Euharistija ne povezuje sa konkretnim služenjem čovjeku.
Zamoljen od mnogih medijskih redakcija da komentira jamstvo koje je dao o puštanju generala Ante Gotovine na slobodu do početka suđenja, zadarski nadbiskup Ivan Prenđa dao je izjavu u kojoj – kako prenosi IKA – ističe da je jamstvo za generala Gotovinu dao snagom svoga moralnog uvjerenja. Kao nadbiskup zadarske mjesne Crkve kojoj pripada general Gotovina, a na prijedlog njegovoga odvjetničkog tima, pružio sam svoje ljudsko i moralno jamstvo – bez obzira na njegovu pravnu snagu – da će general Ante Gotovina, ako bude pušten na slobodu, poštivati odredbe Haškoga suda o svome boravku i kretanju – izjavio je nadbiskup. U ovoj prigodi želim istaknuti kako me još u siječnju 1993. godine, neposredno pred akciju Maslenica, general Ante Gotovina pozvao da hrvatskim časnicima i dočasnicima održim predavanje o etičkom ponašanju u ratu; tada sam im u izlaganju Etika u ratu i miru predstavio katoličko gledanje na ponašanje vojnika u ratnim operacijama. Poznavajući generala Gotovinu, osjećao sam se dužnim dati svoju ljudsku riječ, onoliko koliko vrijedi, kao potporu generalu u vremenu dok čeka početak suđenja – stoji među ostalim u izjavi zadarskoga nadbiskupa Ivana Prenđe.
Svoju zlatnu misu jučer je u rodnim Tomašancima proslavio otac Petar Galauner, isusovac, koji je tijekom svoga dosadašnjeg, plodnog svećeničkog djelovanja, preuzimao brojne odgovorne dužnosti, kako u Družbi Isusovoj, tako i u Crkvi u Hrvata. Otac Galauner bio je rektor Dječačkoga sjemeništa na Šalati, provincijal Hrvatske pokrajine Družbe Isusove te regionalni asistent Slavenske asistencije Družbe Isusove. Nakon povratka s ove posljednje službe iz Rima, 1990. godine preuzima službu ravnatelja Nadbiskupske klasične gimnazije na Šalati u Zagrebu. To je razdoblje kada šalatska gimnazija postaje ustanova s pravom javnosti, odnosno ravnopravna sa svim drugim obrazovnim ustanovama, što joj je u vremenima komunizma bilo uskraćeno. Nakon što su 1998. godine upravu Gimnazije preuzeli dijecezanski svećenici, otac Galauner odlazi u Osijek, gdje osniva Isusovačku klasičnu gimnaziju, koja je danas prepoznatljiva među osječkim školama, a broji oko 300 učenica i učenika. Nakon službenoga umirovljenja u Školi, 2003. godine, odlazi u Beograd gdje preuzima službu superiora u isusovačkoj zajednici. U Beogradu otac Galauner djeluje u pastoralu, ali i u ekumenskom dijalogu i dijalogu među kulturama, a ujedno pomaže i u prvim koracima isusovačke gimnazije u Prizrenu.