Uz liturgijska čitanja XVIII. nedjelje kroz godinu razmišlja fra Maksimilijan Herceg

Danas se glasno postavlja pitanje: „biti“ ili „imati“. Što je važnije? Mnogima je, poput Ericha Fromma, jasno da je važnije biti! Isusu je to bilo jasno još u ono doba, pa je izrekao današnju evanđeosku prispodobu s glasovitom rečenicom: „... koliko god netko obilovao, život mu nije u onom što posjeduje“ … Tu je sva mudrost življenja i posjedovanja, sva mudrost raspolaganja i upravljanja imovinom. Ova rečenica je za sva vremena „magna carta“ odnosa čovjeka prema stvorenim stvarima, ravnoteža između biti i imati! Ona je kao okosnica i stožer svih životnih vrijednosti! Život je iznad svega! „Što koristi čovjeku da sav svijet stekne, a život svoj upropasti?“, rekao je Isus na drugom mjestu.
Međutim, dilema i izazov uvijek ostaju i čovjek s nalazi u stalnom procjepu i kušnji. I nažalost, često prevladava ona druga strana: „imati“ i pod svaku cijenu imati! Stalna je i grčevita borba čovjeka za sticanjem i namicanjem. Ne krije li se danas ta riječ „imati“ pod drugim imenom: pod takozvanom globalizacijom? Tajkuni i bogatuni današnjeg svijeta ne zgrću li sve više i više u svoje žitnice otimajući i proždirući novčić siromašnih i nerazvijenih zemalja. ruše stare i tijesne žitnice, a grade nove i veće da mognu što više zgrnuti. Hoće li uroditi plodom apel pape Benedikta XVI. osmorici bogatih, okupljenih nedavno u Berlinu, da otpišu duh siromašnim zemljama i da pomognu Trećemu svijetu, posebno Africi? Teško je povjerovati nakon tolikih uzaludnih obećanja. „Biti“ ili „imati“, stalna je dilema i izazov, od postanka svijeta. Braćo i sestre, potrebno je razumjeti, i to dobro razumjeti, ono što Isus hoće reći ovim riječima: „… koliko god netko obilovao, život mu nije, sreća mu nije u onom što posjeduje!“ S tim ćemo se svi teoretski složiti, ali život nam je sasvim drukčiji, putuje sasvim drugim kolosijekom. Svi želimo imati i to što više imati. Svi se borimo za to, mada znamo da to nije pravi put do sreće. Zašto to? I odakle to? Korijeni su ljudske pohlepe u srcu.
Jako je poučna zgoda iz života slavnoga fizičara Benjamina Franklina… Htio je, naime, ispitati elektricitet – tj. apetit ljudskoga srca prema „imati“, htio je uhvatiti onu munju pohlepe koja iz njega sijeva prema stvarima. Vraćajući se jednoga dana s ranča, sretne unuka i pruži mu lijepu crvenu jabuku. Unučić je, razdragan, s obje ruke prihvati. Zatim mu djed Benjamin pruži drugu. Spretno dijete jednom zadrža prvu, a drugu ruku pruži za drugom jabukom. Lukavi djed zatim pruži unučiću treću jabuku. Tada dijete ispusti obje jabuke i pruži ruke za trećom. Eto, t je čovjek, svaki čovje. To je ljudsko srce, koje je zgodno ispipao Franklin, a još točnije opjevao Preradović: „Ljudskom srcu uvijek nešto treba, zadovoljno nikad posve nije, čim žuđenog cilja se dovreba, sto mu želja opet iz njeg klije…“ rimski filozof Lukrecije tu požudu ljudskog srca izrazio je ovako: „Uvijek nam se čini da je dobro veće ono kojega još ne posjedujemo, a čim ga postignemo, s još većom žudnjom žudimo za novim dobrom“. I tako se rađa teror i dominacija požude, takozvani konsumizam, koji je danas sodegnuo tako velike razmjere, da mnogi „tajkuni“ i „bogatuni“ gube glavu i život u sticanju i namicanju. I na kraju: sve im ispada iz ruku, u čas i kad ne misle, i u tren kad i ne slute… A ono što su stekli, čije će biti?!... „Tako biva onomu (i onima) koji sebi zgrću blago prolazno i propadljivo, a ne bogate se u Bogu“, zaključuje Isus današnje Evanđelje. Može li se čovjek tomu oduprijeti? Može li se već jednom otrijezniti i opametiti? Može li se osloboditi od robovanja stvarima? Može li učiniti da mu stvari budu samo sredstvo i pomoć, i kao put-stepenice do vrhovnog Dobra, koje je Bog. Može, samo ako hoće. Svatko uspijeva toliko koliko hoće, pogotovo kršćanin, čovjek vjere, koji zna da mu blago i sreća nisu u ovoj prolaznosti gdje rđa nagriza i moljac izjeda. „Za sebe si nas stvorio i nemirno je srce naše dok se ne smiri u tebi, o Bože“, reče veliki tražitelj sreće Augustin. Braćo i sestre, odgojimo srce, ispunimo ga Bogom i pravim vrijednostima života, a stvorenim se služimo… Neka nam ruke budu slobodne, da jednoga dana mognemo prihvatiti vrhovno Dobro – Boga, za kojega smo stvoreni i u kojemu će otpočinuti naše srce!