Evolucija ne isključuje stvaranje

O evolucionizmu i kreacionizmu te odnosu između ljubavi i patnje razgovaralo se na susretu između Svetoga Oca i klera biskupija Treviso i Belluno-Feltre, održanom 24. srpnja u crkvi svete Justine u Auronzu di Cadore. Papa je rekao kako je evolucija činjenica, znanstveno potvrđena, ali ona ne može objasniti čitavu stvarnost. Kako bi se otkrio smisao života i shvatilo ljudsko dostojanstvo, treba priznati stvoriteljski um – istaknuo je Benedikt XVI. Osvrnuvši se na raspravu koja se u Njemačkoj i Sjedinjenim Američkim Državama vodi o kreacionizmu i evolucionizmu, kao isključujućim alternativama, upozorio je kako ne postoji oprečnost između evolucije i stvoriteljskoga djela. To je suprotstavljanje apsurd jer postoje brojni znanstveni dokazi u korist evolucije, ona se očituje kao stvarnost koju moramo vidjeti i koja obogaćuje našu spoznaju o životu i biću kao takvom. Ali doktrina evolucije ne odgovora na sva pitanja, a poglavito ne odgovara na ovo veliko filozofsko pitanje: odakle dolazi sve? – kazao je Benedikt XVI.
Čovjek je zatim pozvan da odgovori i da smisao vlastitome životu i velikome kozmičkom skladu koji je Stvoritelj smislio. Život bez Boga je „jednostavni komad evolucije“. Važno je da se razum više otvori. Mi smo misleni i željeni, dakle postoji ideja kako je netko prije nas, smisao koji mi prethodi i koji moram otkriti, slijediti i koji u konačnici daje značenje mome životu – kazao je Benedikt XVI.
Budući da poznajemo stvarnost prethodnoga smisla – primijetio je Papa – također možemo otkriti smisao patnje; potom je istaknuo kako su ljubav i trpljenje nerazdvojivi. Ljubav je sebedarje i odricanje samoga sebe. Sve je to bol, patnja, ali upravo postajem velik u tome trpljenju zbog odricanja radi drugoga, radi ljubljenoga, dakle i radi Boga, i moj život nalazi ljubav i u ljubavi svoj smisao – zaključio je Benedikt XVI.
Osvrnuvši se na Papino razmišljanje u razgovoru za našu radio postaju Tonino Cantelmi, profesor psihijatrije na Papinskome sveučilištu „Gregoriana“, kazao je kako je druga osoba naše ogledalo, upućuje nas na naše najgore stvari, na našu ograničenost; s njim se sukobljavamo, s njim je na neki način potrebno sređivati račune, u odnosu s njim moramo sebe staviti u pitanje. To je neizbježni izvor patnje. U svakome međusobnom odnosu, postoji ulog patnje. Ali bez toga udjela patnje padamo u sebeljublje, a ne u stvarnu ljubav. Upravo su stoga bol, trpljenje i ljubav nerazdvojivi, tako reći naličja su iste medalje – kazao je profesor.
Na primjedbu našega novinara da trpljenje nije isključivo negativno iskustvo, kazao je kako treba naučiti podnositi patnju. Ono što najviše iznenađuje u ovome društvu nije tabu smrti ili svi drugi tabui, nego je nijekanje patnje. Kao da je čovjeku zabranjeno trpjeti: kao da je trpljenje nešto isključivo negativno. Ali mi znamo da to nije tako, u stvari, nije ni sa psihološkoga gledišta: dijete ne raste ako nije u stanju sučeljavati se s patnjama primjerenim njegovim sposobnostima. Odrasla osoba ne ulazi u odnos s drugom osobom ako na neki način nije u stanju podnositi teret toga odnosa. Mi ne ulazimo u odnos sa samim sobom ako nismo kadri ući u naše patnje – zaključio je profesor.
Pojam nerazdvojivosti ljubavi i bola, ljubavi i Boga, treba postati sastavni dio moderne svijesti: treba otkriti ljubav koja u odricanju postaje velika i najistinskija ljudska dimenzija – kazao je Sveti Otac na koncu spomenutoga susreta sa svećenicima.