Genocid bez počinitelja

Prije dvanaest godina, točno 11. srpnja 1995. godine, Srebrenica, zaštićena zona UN-a pala je u ruku srpske vojske, kojom je zapovijedao general Ratko Mladić, koja je, pri ravnodušnom promatranju plavih šljemova, neometano počinila pokolj stanovnika Srebrenice. Nakon toliko godina odgovorni za genocid su na slobodi, dok se Hag bavi „navodnim zlodjelima“ branitelja svoga naroda i sitnim ribama iz redova agresora, kako bi se pred neupućenima pokazao kao nepristran sudac, a Mladić, Karadžić i njima slični i odgovorni, ismijavaju cijeli svijet i Ujedinjene narode, vjerojatno – kako većina običnih ljudi misli – pod zaštitom onih koji su im dozvolili da u kratkom vremenu pobiju više od 8 tisuća ljudi. Narodni osjećaj je čuvar istine, stoga ni međunarodna zajednica, koju predstavlja Javna tužiteljica Kaznenoga suda, ne može ugasiti narodni vapaj za pravdom, a ne osvetom. Javna tužiteljica nije poželjna u Srebrenici, ni u Hrvatskoj je obični ljudi ne žele. O tome izvješćuju glasila iz Bosne i Hercegovine, kao i zvižduci koji su je dočekali i prate na Brijunima, vjerojatno joj nije oprošteno njezino prozivanje Vatikana i Katoličke crkve općenito, jer nije pokazala da ima osjećaj za pravdu, dok nije osjetila potrebu da se za to ispriča i udari šakom u prsa. Ljudi ne poistovjećuju pravdu s politikom, dapače politiku smatraju najvećem preprekom na putu pravde, a na političkoj sceni ostaju oni koji udovolje njezinim prohtjevima – smatraju obični ljudi. Ljudima je dobro poznato, osjećaju i znaju razlučiti žrtvu od agresora. Prosuđujući po ponašanju i reakcijama običnih ljudi, Kazneni sud u Hagu na čelu s Javnom tužiteljicom to nije shvatio, odnosno prema narodnome osjećaju ne želi shvatiti i stoga je sukrivac za nepravdu prema Srebrenici i žrtvama srpske i Miloševićeve agresije na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu.
Osvrnuvši se na obilježavanje srebreničke obljetnice i narodne osjećaje u razgovoru za našu radio postaju Andrea Rossini, član Motrišta za Jugoistočnu Europu, koju se u Italiji naziva Balkanom, kazao je kako je u Srebrenici nakon II. svjetskoga rata počinjeno najveće krvoproliće. Obitelji preživjelih, rodbina žrtava i obični ljudi su kivni na plave šljemove, na Ujedinjene narode, a taj osjećaj je tim veći jer su Mladić i Karadžić na slobodi. Nije moguće govoriti o pomirbi i suživotu, misleći na genocid, bez zadovoljavanja pravde, makar što se tiče žrtava. Sve dok Europska unija ne preuzme snažnu političku odgovornost za čitavu južnoeuropsku regiju teško će se moći govoriti o prevladavanju pitanja otvorenih sukobima devedesetih godina – zaključio je Rossini.