Na svetkovinu Presvetoga Srca Isusova u Crkvi se obilježava Dan posvećenja svećenstva

Na svetkovinu Presvetoga Srca Isusova, 15. lipnja, u Crkvi se, po želji pape Ivana Pavla II. od 1995. godine, obilježava Dan posvećenja svećenstva. Osvrnuvši se na smisao obilježavanja u razgovoru za našu radio postaju nadbiskup Mauro Piacenza, tajnik Zbora za kler, kazao je kako je cilj obilježavanja moliti se za posvećenje svećenstva, odnosno da Božji puk i svećenici shvate nezamjenjivost svećeništva. Po svećeništvu otkupljenje u svakom vremenu stiže do svih naraštaja. Prvo značenje jest shvatiti bitnost svećeništva; ono nije neka crkvena nadogradnja, nego je okosnica koja očituje spasiteljsku želju našega Gospodina Isusa Krista. Cilj je dakle molitva za posvećenje svećenstva, jer svećenik, koji je u društvu drugi Krist, mora biti kadar obnavljati Kristovo ponašanje; svetost je, dakle, ontološka potreba, potreba vlastitoga bića – kazao je nadbiskup.
Na upit zašto se Dan obilježava na svetkovinu Srca Isusova, kazao je kako je srce simbol osjećajâ. Kada na nekoj slici vidimo srce, odmah mislimo na ljubav, na očitovanje osjećajâ. Isusovo srce je simbol, njemu se pridaje pastoralna skrb za duše. Kada gledamo u Srce, mislimo na rečenicu: „Dođite k meni svi vi koji ste umorni i opterećeni i Ja ću vas okrijepiti“. Stoga se svećenik, s jedne strane, osjeća ljubljen i prihvaćen kao prijatelj: Neću vas više nazivati slugama, nego prijateljima – kaže Isus svojim svećenicima i apostolima; osjeća se, dakle, shvaćen u trenutcima svoje osamljenosti ili u teškoći naviještanja vrednota u sekulariziranome društvu. S druge pak strane, svećenik je škola, odnosno uči da bude ispunjen pastoralnom ljubavlju kako bi i sam mogao biti utočište dušama. Svećenička nazočnost, gledanje svećenika mora biti znak, veoma je važno njegovo odijelo i primjerno držanje. Kada ga ljudi gledaju, trebali bi osjetiti smisao očinstva, prihvata, shvaćanja, utočišta za sve, u svim prilikama. Rekao bih da je to posebna škola da budu dobri ispovjednici, djelitelji Božjega milosrđa – istaknuo je nadbiskup.
Osvrnuvši se na lik svećenika, kazao je kako kršćanska zajednica očekuje drugačijega svećenika od onoga kojega predstavljaju obavijesna sredstva. Ljudi očekuju da svećenik prvenstveno bude Božji čovjek; u to sam se uvjerio predajući vjeronauk u nekim gimnazijama. Mladi se mogu šaliti na račun vjeroučitelja, odnosno svećenika, ali kad traže svećenika u njemu žele naći Božjega čovjeka, poput svetoga Arškoga župnika, Don Bosca, premda svaki na svoj način i sa svojim obilježjima, bili su ispunjeni Božjom nazočnošću. Kad se Arškoga župnika pitalo: „Koga si išao posjetiti?“ Odgovor je bio: „Išao sam vidjeti Boga u jednome čovjeku“. Uvjeren sam da bi i ateisti, osobe udaljene od Boga, u dubini svoga srca, kad se govori o svećeniku, ili kad bi morali otvoriti svoje srce, tražili Božjega čovjeka – istaknuo je nadbiskup.
Govoreći o izazovima za današnjega svećenika, kazao je kako o njima često govori Benedikt XVI.: sekularizacija, relativizam, izazov takozvane nestalne misli, koja je u svojoj slabosti čvrsta upravo jer je veoma uvriježena u kulturi masa, prenošena obavijesnim sredstvima; primjerice ravnodušnost, irenizam (pomirljivost), odnosno popustljivost prema kojoj je sve dobro. Stoga ne osjeća se dovoljno apsolutna, a ne relativna, potreba Gospodina Isusa Krista kao čovjekova Otkupitelja. Uvjeren sam da su to opasnosti suvremene kulture: nesnošljive snošljivosti, koja osim istine i njezina predlaganja podnosi sve. Ne može se tražiti da su svi u dimenziji objektivne istine, ali se može prihvatiti da je traže kao najskrovitiju čovječju težnju. Stoga ima bezbroj relativističkih shvaćanja, a i kultura je djelomično new ageovska, djelomično teistička. U konačnici, traga se za vrednotama, ali je riječ o neodređenim vrednotama, a ne o vrednoti Isusa Krista: puta, istine i života. Ta je kulturna podloga, uglavnom materijalistička, proturječna, jer se istovremeno traži velika duhovnost, upravo to što Božji čovjek, svećenik, treba ponuditi. Svećenik ne treba trčati za svijetom, ali mora biti ispunjen Bogom kako bi svijet trčao za njim, odnosno za Bogom; dakle, mora znati sučeliti se s tim izazovima, hraneći se Božjom ljubavlju i žarom za poslanje – istaknuo je nadbiskup Piacenza.
Osvrnuvši se na odnos svećenika i vjernika, kazao je kako postoji uzajamna duhovna ovisnost. Što je svećenik svetiji i što su mu bliži oni za koje skrbi šira je svetost. Svetost je poput užarene peći koja grije čitavu prostoriju. Stoga je dobro da se vjernike koji to shvaćaju potiče da mole za svoje svećenike te da zahtijevaju da svećenici budu sveti, s dužnim razumijevanjem, jer vjernici trebaju omogućiti posvećenje svećenika, da se svećenik, radeći s njima, osjeti pozvan na dublje nasljedovanje Krista. Ne treba zaboraviti ni potvrđeni put: posvemašnje povjerenje Mariji. Neka Ona, koja je u svoje krilo prihvatila život, začela po Duhu Svetome i rodila Krista, oblikovala, dakle, tijelo Krista svećenika, u svećenicima oblikuje glavne crte svoga Sina Isusa – zaključio je nadbiskup.