Obilježena šezdeset druga obljetnica tragedije na Bleiburškome polju
Šezdeset druga obljetnica tragedije na Bleiburškom polju obilježena je u nedjelju
13. svibnja svečanom podnevnom Misom zadušnicom za sve žrtve tog za hrvatski narod
najtragičnijeg događaja, kada je englesko vojno zapovjedništvo u svibnju 1945. u ruke
partizanskih odreda predalo razoružane hrvatske vojnike i civile, pobijene zatim kako
na samom Bleiburškom polju, tako na križnim putovima diljem ondašnje Jugoslavije,
čijim su kostima ispunjene bezbrojne jame, bunari, jarci i šume, nebrojena bezimena
grobišta bez križa i ikakva obilježja, duž cesta i putova na kojima su posrtali od
žeđi i padali pod rafalima partizanskih strojnica. U propovijedi, iz koje donosimo
samo neke dijelove, a koja je bila prekidana pljeskom vjerničkog mnoštva, kardinal
je kazao: "Dođosmo iz svoje zemaljske domovine Hrvatske, iz Bosne i Hercegovine, iz
raznih krajeva Europe i svijeta, sretni što na ovome polju danas mirno možemo reći
da je iz hrvatskih žrtava krvavoga nasilja iznikao ponos i da su stvoreni preduvjeti
da se ovim poljem prolomi istina o Bogu i čovjeku, istina koja ne smije biti predana
u ruke ljudskim manipulacijama". Podsjetivši na one tragične svibanjske dane,
nastavio je: "Došli smo ovamo onim istim putovima kojima su prije šezdeset i dvije
godine, nakon završetka Drugoga svjetskog rata, kolone vojnika i civila tražile put
koji bi ih poštedio od zatorne ruke jugoslavenskih i inih ratnih pobjednika. Na tome
smo putu ponovno čuli glas žrtava koji se desetljećima nije smio čuti; u mislima smo
nailazili na njih, susretali ih, premda do danas nisu obilježena mjesta njihovih stratišta,
niti otkrivena imena izvršitelja djela nedostojnih ljudskoga imena. Iz šumaraka i
jama, iz rovova i dvorišta dosiže do nas šapat koji se nada da će biti dovoljno jak
da ga mi čujemo i da ga glasno izgovorimo kao istinu koja je sposobna ponovno roditi
život, dati smisao njihovu umiranju, stvoriti temelje za izgradnju društva u kojemu
je najmanje što možemo učiniti poštovanje nedužnih žrtava". Upozorio je kako,
premda su mnoga naša okupljanja protkana poglavito molitvom i pročišćenjem spomena,
još uvijek ima ljudi koji su pripadali komunističkomu režimu, ili ostali zaslijepljeni
njegovom propagandom, i koji ne žele biti oslobođeni istinom, promatraju još uvijek
očima svoje ideologije. Prozivaju Katoličku Crkvu, njezine pastire i vjernike na sličan
način na koji su to činili i u ono doba. "Prozivat će, vjerujem, i moje današnje riječi,
a ja u njih ne stavljam ništa osim ljubavi", kazao je kardinal, te nastavio da njih
upravo to smeta: ljubav prema čovjeku, ljubav prema Domovini, ljubav prema pogaženima
i ljubav prema istini koja iz Boga izvire". S puno pijeteta spomenuo je i osobito
pripadnike islamske vjeroispovijesti koji su dijelili patnju s kršćanskim vjernicima.
U kršćanstvu postoje polazišta i vrijednosti kojih se nikada ne smije zaboraviti.
Jedna je od njih poštovanje tuđega života. Tu ne može biti razlike ni nacionalne,
ni konfesionalne, ni svjetonazorske, ni stranačke, upozorio je kardinal, dodavši da
temeljna jednakost u dostojanstvu svih ljudi proizlazi iz same naravi čovjeka, stvorena
na sliku Božju, te da je upravo stoga danas teško razumjeti zašto se još uvijek ne
može dovoljno jasno čuti glas koji govori o tome da se ovdje nije poštovao život,
da su, bez ikakva suda i dokaza krivnje, poubijani hrvatski vojnici i civili nakon
rata. Ponavljam: nakon rata! Prekidan pljeskom vjerničkog mnoštva, kardinal je citirao
Milovana Đilasa, koji je godine 1979. posvjedočio apsurdnost počinjenih zločina s
engleske i s komunističko-partizanske strane, te se upitao: je li to komunistički
antifašizam? Istaknuvši da kao biskup Crkve u hrvatskom narodu, ne smije šutjeti,
štoviše, valja mu postavljati pitanja koja si postavlja svaki čestit čovjek prosvijetljen
istinom: "Kako to da šezdeset godina nakon stravičnoga zločina, bez obzira na to što
još uvijek postoji dovoljan broj svjedoka i prikupljenih svjedočanstava, te bez obzira
na to što je iz mnoštva činjenica vidljivo o čemu se radilo, nitko nije odgovarao,
te da začuđuje što do sada nije napravljen popis žrtava i da nisu obilježena mjesta
masovnih grobnica u kojima do danas neidentificirane leže kosti poznatih i nepoznatih
ljudi? Pozvao je na molitvu za sve te ubojice da im Bog dadne snagu obraćenja,
priznanja i prihvaćanja slobode u istini, ali da kao vjernici, kao državljani suverene
i nezavisne Hrvatske s pravom očekujemo da državne institucije učine ono što su zakonom
dužne učiniti: da istraže ove zločine i obznane krivce za njih, te očekujemo da će
se mjerodavne institucije države Hrvatske jasnije očitovati o komunističkome režimu
i nedjelima koja je planirao i sustavno provodio te na temelju istine promicati one
vrijednosti koje nisu sukladne s komunističkim krivotvorinama, kako u povijesnome
tako i u svjetonazornome smislu. "Očekujemo da će hrvatske vlasti i u vidu deklarirane
proeuropske orijentacije poduzeti sve da se kod nas provede rezolucija Skupštine Europskog
parlamenta broj: 1481, od 25. siječnja 2006., o međunarodnoj osudi zločina totalitarnih
komunističkih režima", istaknuo je kardinal Bozanić. Napomenuo je da ne smije postojati
nikakav politički razlog zbog kojega bi istina ostala pokopana i odgurnuta s pozornice
razvoja zdravoga hrvatskog društva, te da je prošlost dio našega života, koja i jasno
pokazuje svoju snagu u sadašnjosti, a ono što se olako naziva poviješću u nas često
pišu isti, ili sljedbenici onih koji su nedužnom krvlju i stvorili te događaje. "Zar
nije odviše upadljivo da se neka povijesna istraživanja uopće ne čuju ili prešućuju?",
upitao se kardinal, spomenuvši da se zločini ma tko ih počinio nikada ne smiju prešućivati.
Osobito je istaknuo da su takvi zločini nastali ondje gdje je izguran Bog, te upozorio
da se u Hrvatskoj olako stavlja znak jednakosti između antifašizma i komunizma, između
opravdanih težnja i borbe za slobodu i bezbožne ideologije boljševičkih i velikosrpskih
planova. "Stoga ne čudi nas što se rasprava vodi između krivaca i njihovih sljedbenika
s raznih strana, kako onih koji podržavaju partizanske zločine, tako i onih koji se
ne žele odreći fašističkih težnja i osuditi svoje zločine". S grozom se spomenuo
i jasenovačkoga ustaškog logora. "Smatram nužnim upravo ovdje reći da nam se zbog
vjernosti Bogu i ljubavi prema Hrvatskoj ne smije zamagliti pogled ni pred čijim zločinom",
te spomenuo riječi blaženog Alojzija Stepinca koji je bez ikakve dvoznačnosti javno
usred rata, u veljači 1943. godine jasenovački logor nazvao "sramotnom ljagom", a
za ubojice u njemu izjavio da su "najveća nesreća Hrvatske", te pozvao na poštovanje
svih žrtava. Kada je i Jasenovac u pitanju, potrebno je istini dopustiti da progovori
u svojoj istinitosti te žurno valja istražiti koliko je ljudi stradalo na tom strašnom
gubilištu i mjestu nečovječnosti, kako bi se znalo njegovati osjetljivost za patnju
koju su prouzročili mrzitelji čovjeka, kazao je između ostaloga kardinal Bozanić.
Tijekom svoga nedavnog boravka u Rimu evo što nam je zagrebački nadbiskup kardinal
Josip Bozanić kazao o lustraciji?