Blagdan svetih Filipa i Jakova

Crkva se 3. svibnja spominje apostolâ svetih Filipa i Jakova mlađeg. Tijekom prošlogodišnjega niza katehezâ posvećenih likovima apostolâ, papa Benedikt XVI. je kazao da nas ova dva apostola uče kako se blisko prijateljstvo s Isusom pretvara u konkretnu ljubav prema drugima. Sveti je Otac, osim toga, Filipov život nazvao konkretnim znakom „Objave“ koju je donio Isus, a Jakova je nazvao učiteljem života i za današnje kršćane.
Njihova je važnost došla i do nas, sadržana u nekoliko prizora u Evanđelju koji se odnose na njih. Filip i Jakov mlađi, dva su Isusova apostola koje je Crkva sjedinila u jedinstveni liturgijski spomen. Osim imena, evađelisti Matej, Marko i Luka, o Filipu daju još samo mjesto njegova rođenja – Betsaida; dok Ivan daje pojedinosti iz kojih se razabiru njegove osobine. Razmišljajući o Filipovim riječima koje je prije dvije tisuće godina uputio Natanaelu - „Dođi i vidi!“, papa Benedikt XVI. je na općoj audijenciji 6. rujna 2006. godine, koju je posvetio tome apostolu, kazao kako možemo zamisliti da se Filip tim riječima obraća i nama. Taj nas apostol obvezuje da izbliza upoznamo Isusa (…) On, naime, nije samo Učitelj, već Prijatelj, štoviše, Brat. Kako bismo ga mogli dobro upoznati ako ostanemo daleko? – upitao je Sveti Otac te istaknuo kako nam intimnost, povjerljivost i bliskost pomažu otkriti pravi identitet Isusa Krista.
Od 1959. godine, latinska liturgija 3. svibnja slavi zajedno blagdan svetoga Filipa i svetoga Jakova mlađeg. Kosti ove dvojice svetaca u Rim su donesene u VI. stoljeću, u vrijeme papâ Pelagija i Ivana III., te su položene u paleokršćansku baziliku izgrađenu baš za tu priliku, i posvećenu dvojici apostola kao zavjetni hram za oslobođenje Rima od Gota. Vremenom, osim arhitekture, i naziv bazilike je promijenjen u „Dvanaest apostola“, iako je u početku bila posvećena samo Filipu i Jakovu. Jakov, o kojemu se u Evanđelju više govori, rođen je u Nazaretu, kao i Isus, a bio je sin Alfejev. I on je umro mučeničkom smrću, u Jeruzalemu, čiji je bio prvi biskup. Na prvome Saboru, 49. godine, podupirao je slobodni prihvat nežidova u kršćansku zajednicu bez podvrgavanja obrezanju. Bio je to prvi znak katolištva Crkve koja se rađala, te poseban znak duha Jakova koji će, za razliku od Pavla koji se obraćao određenim zajednicama, napisati važno pismo svim kršćanima toga doba bez razlike. Važnost toga pisma papa Benedikt XVI. je istaknuo na općoj audijenciji 28. lipnja 2006. godine, napomenuvši kako je riječ o vrlo važnome spisu, koji jako insistira na tome da se vlastita vjera ne smije svesti samo na neko apstraktno očitovanje, ili očitovanje riječima, nego da ju se izražava konkretno u dobrim djelima (…) Sveti Jakov nas u tome pismu poziva na ustrajnost u brižno prihvaćenim kušnjama i na pouzdanu molitvu kako bismo izmolili od Boga dar mudrosti, zahvaljujući kojemu ćemo shvatiti da se istinske vrednote života ne nalaze u prolaznome bogatstvu, nego u dijeljenju vlastitoga imutka sa siromašnima i potrebitima – kazao je Sveti Otac.