Isusova nam muka omogućuje vidjeti patnje svih trpećih

Isusova nam muka omogućuje vidjeti patnje svih trpećih – kazao je Benedikt XVI. na svršetku Križnoga puta u Koloseumu. U razmišljanjima na postajama Križnoga puta odražavaju se rane današnjega čovječanstva. Ali naš Bog nije dalek, kazao je Papa, postao je čovjekom da mu bude blizak. Isusov put prema Kalvariji poučava nas gledati u bit patnje. Slijedeći Isusa na njegovome križnom putu promatramo njegovu patnju i patnju svih koji trpe, a nakana je Križnoga puta otvoriti naša srca i pomoći nam gledati srcem. Put križa je prolaz kroz bol, zlo i smrt, ali Papa želi poučiti da se razmatranjem patnje uči protuslovlje boli: ako ju se srcem promišlja, onda ona osobu otvara ljubavi. A ako život sobom nosi patnje, Isus opet priskače u pomoć čovjeku. Naš Bog nije neki daleki Bog, nedirljiv u svome blaženstvu: Naš Bog ima srce. Dapače, ima srce od mesa, utjelovio se kako bi mogao s nama trpjeti i biti s nama u našim patnjama. Postao je čovjekom kako bi nam dao tjelesno srce, kako bi u nama probudio ljubav prema trpećima i potrebitima.
Ponuđena razmišljanja u događanjima osoba na putu prema Križu promatraju grijeh koji okamenjuje ljudsko srce. U Judinome poljupcu mogu se prepoznati vjekovne „nevjernosti, odmetništva i prijevare“, a u izdanome Isusu, „zapostavljeni, zaboravljeni, stari, bolesni i stranci“, dok se u Petrovome nijekanju Učitelja, zrcale „sve povijesti nevjernosti i slaboće“. Petar je glas brojnih „koji svakodnevno čine male izdaje“, koji se zaštićuju „smiješnim opravdavanjima podliježući podlim strahovima“. U Pilatu se prepoznaje držanje današnjega društva: ravnodušnost, nebriga i osobni probitak. Zbog mirnog življenja i vlastite koristi ne oklijeva se pogaziti istinu i pravdu. Pilatova ravnodušnost je svojstvena brojnima, ona vodi polaganoj smrti čitavoga čovječanstva, a ne ustupa mjesta istini. Kao što i mi često činimo tako i Pilat postavlja pitanje tipično za skepticizam i etički relativizam: „A što je istina?“ Razmišljanja nas pozivaju da zavirimo u svoju nutrinu, a Papin je pogled usredotočen na ljudsko srce, koje Papa poziva da se otvori solidarnosti, kako bi nadvisili ono što se u prvim stoljećima smatralo najvećim grijehom: Crkveni su oci, naime, najvećim grijehom poganskoga svijeta smatrali neosjetljivost, okorjelo srce, a voljeli su Ezekijelovo proroštvo: Izvadit ću vam kameno srce i dat ću vam srce od mesa. Obratiti se Kristu, postati kršćanin, značilo je primiti srce od mesa, srce osjetljivo za muke i patnje drugih.
Uz Svetoga Oca, križ su nosili predstavnici drugih naroda, kao simbolično predstavljanje čovječanstva, čije su rane uključene u Kristove padove pod teretom križa: U tim posrtajima je povijest svih ucviljenih i nesretnih duša, zanemarenih od svih. U Kristu, pritisnutom teretom križa, bolesno je i slabo čovječanstvo. U prizoru Isusa koji posrće i ide naprijed, te izbija na ulice ovoga čovještva, otajstvo je susreta s Bogom, poput Šimuna Cirenca, simbola tajanstvenoga zagrljaja između Božje milosti i čovječjega djela. U postajama se križnoga puta iščitava današnja stvarnost, tako nam Isusov susret s jeruzalemskim ženama oslikava današnju stvarnost. Uz njega zamišljamo sve žene ponižene i podvrgnute nasilju, isključene i podvrgnute apsurdnim plemenskim obredima, žene u krizi i same pred svojim materinstvom, židovske i palestinske majke, kao i sve u zaraćenim područjima, udovice i one koje su njihova djeca zaboravila. Jeruzalemske su žene simbol nježnosti i ganutljivosti, poučavaju ljepotu osjećaja, samilost koja se ne stidi suza, niti pomilovati i utješiti onoga tko pati. Upravo je trpećima upućena posljednja Papina misao. Molimo se u ovome času Gospodinu za sve one koji trpe; molimo mu se da nam zaista podari srce od mesa, da riječima i čitavim životom budemo vjesnici njegove ljubavi – kazao je Sveti Otac.