Praštanje je za zajednicu kao ulje za motor: kao ulje, tako i praštanje uklanja „trvenja“
i omogućuje ljudima živjeti u skladu – istaknuo je otac Cantalamessa u posljednjoj
korizmenoj propovijedi održanoj 30. ožujka pred Svetim Ocem i Rimskom kurijom. Propovjednik
je usredotočio promišljanje na evanđeoski ulomak: „Blago milosrdnima jer će naći milosrđe“! Ako
su blaženstva Isusov portret, onda treba gledati kako je Isus živio milosrđe. Od te
pretpostavke propovjednik polazi u svome promišljanju. Čitavo Sveto pismo govori o
Božjem milosrđu prema nevjernome narodu; milosrđe shvaćeno u dva smjera: Božje milosrđe
prema grješnicima, milosrđe u međuljudskim odnosima. Propovjednik je podsjetio na
brojne ulomke iz Staroga i Novoga zavjeta koji pokazuju primjere praštanja koje, ako
je življeno, čovjeka uistinu čini, više od bilo čega drugoga, na sliku i priliku Božju.
Ono što najviše iznenađuje, kad je u pitanju Božje milosrđe, jest to što Bog osjeća
radost čineći milosrđe. (...) Zašto jedna ovca, postavlja se pitanje, više vrijedi
od čitavoga stada, a više vrijedi upravo ona koja se izgubila i zadala najviše problema?
Što reći o 99 dragocjenih ovaca i o starijem sinu? Zar se u nebu ne raduju zbog njih?
Vrijedi li onda čitav život živjeti kao dobar kršćanin? Zabluda starijega sina je
u tome što je život u kući s ocem, dijeleći s njim sve, smatrao zaslugom, a ne povlasticom;
više se ponaša kao trgovac nego kao sin – primijetio je otac Cantalamessa. Bog
je spreman na oprost, ali poštuje ljudsku slobodu da prihvati oprost i da ga nudi
drugima. Je li Božje milosrđe prema nama učinak milosrđa koje očitujemo prema drugima
i je li mu razmjerno? – upitao se propovjednik. Ne, odgovorio je, jer Božje milosrđe
uvijek prethodi ljudskome milosrđu. Prispodoba o dvojici sluga ključ je ispravnoga
tumačenja toga odnosa. Tu se vidi da gospodar prvi bezuvjetno oprašta ogromni dug
slugi, a njegova je velikodušnost trebala potaknuti slugu na milosrđe prema svome
dužniku koji mu je trebao vratiti neznatnu svotu novca. Moramo, dakle, biti milosrdni
jer smo primili milosrđe, a ne zato da zadobijemo milosrđe; Ali moramo biti milosrdni
inače Božje milosrđe neće biti blagotvorno za nas i bit će uskraćeno, kao što je gospodar
uskratio milosrđe nemilosrdnome slugi – istaknuo je Otac Cantalamessa. Crkva,
dakle i svaki kršćanin potaknuti su na velikodušno i mudro ponašanje koje je resilo
Kristovu ljubav prema takozvanim grješnicima. Oni nisu bili zločinci ili ubojice –
kakvima ih se danas želi prikazati, želeći ocrniti Krista kao „neodgovornog“ prijatelja
kriminalaca – to su poglavito željeli reći farizeji sa svojim doslovnim tumačenjem
zakona. Kad bi to bilo tako, onda bi Isusovi protivnici zaista imali pravo sablazniti
se i smatrati ga neodgovornom i socijalno opasnom osobom. To bi bilo kao da današnji
svećenik redovito posjećuje mafijaše, ucjenjivače i kriminalce, da prihvaća njihove
pozive na ručak, s izlikom da im govori o Bogu. A u stvarnosti to nije istina. Isus
ne niječe postojanje grijeha i grješnika, ne opravdava carinikove prijevare ili ženin
preljub. To očituje činjenica što ih naziva „bolesnima“. On ne banalizira grijeh,
ali nalazi način da se ne udalji od grješnika, radije ih privlači sebi. Ne gleda u
njima samo ono što jesu, nego ono što mogu postati ako ih u dubinu njihova srca i
bijede dotakne Božje milosrđe. Ne čeka da dođu k Njemu, On ih radije traži. Onda je
riječ – zaključio je otac Cantalamessa – da se reagira s milosrđem, sve dok je moguće
i s izlikom, a ne osudom. Milosrđe je za zajednicu ono što je ulje za motor. Ako netko
iziđe s autom bez kapi ulja u motoru, nakon nekoliko kilometara sve će planuti. Kao
ulje tako i praštanje podmazuje trvenja. Potrudimo se u svojim odnosima s drugima
otkriti ono u što treba sipati ulje milosrđa i pomirenja, a za Pashu ga sipajmo polako
i u izobilju.