Uz liturgijska čitanja Pete korizmene nedjelje razmišlja vlč. Josip Vrančić

«Bog uvijek osuđuje grijeh, nikada čovjeka grešnika!»
Neupitna je istinitost ove tvrdnje. Po njoj Bog i jeste Bog, a čovjek uvijek samo čovjek. Jer čovjeku je u srcu i na usnama prečesto optužba grešnika kao grešnika, čovjeka a ne grijeha. Nažalost, kao da puno puta nemamo dovoljno snage razdvojiti dvije stvarnosti: čovjeka koji je bez obzira na sve u Božjim očima uvijek njegovo sveto stvorenje; i grijeh koji nam nije prirođen, no ne možemo zanijekati njegovu nazočnost u našem životu i zlo koje nam čini.
Stojeći pred ovim otajstvom koje nas zbunjuje, možda si češće trebamo dozvati u svijest, kako Sveto Pismo govoreći o odnosu Boga i čovjeka gotovo uvijek, da bi opisalo taj sveti susret, koristi slike odnosa roditelja i djece, oca i njegovih sinova, majke koja kao u nekom utočištu ljubomorno u svome krilu čuva vlastitu djecu. Ako znamo da roditeljska ljubav nema granica, onda nam uistinu ne bi trebao biti nikakav problem razumjeti roditeljsku ljubav čak i prema djetetu koje je možda počinilo teški zločin. Roditelj zločin ne opravdava, možda čak i ispituje vlastitu savjest tražeći mjesto i razlog gdje je sam pogriješio, no ne odbacuje svoje dijete. Ta ono je dio njega!
Čovjeku koji odrastajući nije u svome životu susretao ljepotu roditeljske ljubavi, koji nije upoznao milosrdnu ljubav nebeskoga Oca koja liječi i podiže iz prašine grijeha, osuditi drugoga gotovo je formalnost. Tada, njemu nije stalo do istine, pa čak i kada je svjestan da optužuje nevina čovjeka, važno je samo stvoriti senzaciju, vijest. Jer, a to je iz dana u dan sve očiglednije, ovaj naš svijet, čiji smo i mi dio, živi od senzacija, hrani se meteorskim vijestima, koje samo na tren osvijetle tamu neba i već se gase opet ga vraćajući tami.
Vrlo sličnu situaciju pokušava nam dočarati današnje evanđelje. Masi koja je pred Isusa, zajedno s farizejima i saducejima, dovela ženu zatečenu u preljubu, nije bila važna istina, nikoga od njih nije previše zanimala životna priča žene koja je u njihovim očima ionako već bila mrtva, zanimala ih je senzacija, vijest, kao će Onaj, kojega mnogi nazivaju najvećim učiteljem u Izraelu, reagirati na njihovu optužbu.
A Bog, koji nas potpuno prožima, koji do u tančine poznaje naše misli, koji jedini iščitava naume ljudskoga srca; Bog koji je u Kristu sišao u prosječnost ljudskog postojanja, zaogrnuo se prolaznošću da bi nas do kraja upoznao, čini nešto vrlo jednostavno pitanjem: »Tko je od vas bez grijeha neka prvi baci na nju kamen?» suočava čovjeka s vlastitom grešnošću, otvara mu oči zaspale savjesti, sukobljava našu oholost sa svojom dobrotom. I tada se sve mijenja, tada i nema drugog odgovora nego okrenuti se i otići kako svjedoči evanđeoski tekst.
Braćo i sestre, Bog nas uvijek promatra očima roditelja. On nas nikada ne optužuje nego zajedno s nama pati kada griješeći činimo zlo i sebi i drugima. Zato, molimo danas Boga, oca našega, za milost obraćenja, za milost razumijevanja koja svakoj optužbi oduzima snagu. Amen!