Ujedinjena Europa kršćanska ideja

Rim je ovaj tjedan u žarištu europske i svjetske javnosti. Izaslanstva europskih država okupljaju se kako bi obilježila rađanje Europske zajednice; naime, prije pedeset godina, u ožujku 1957. godine, potpisani su Rimski ugovori o ujedinjenju europskih država. Crkva nije ostala skrštenih ruku, crkveno je učiteljstvo utisnulo neizbrisiv pečat u izgradnji zajedničke kuće. S mirom ništa nije izgubljeno. S ratom može sve biti izgubljeno – kazao je papa Pio XII. 24. kolovoza 1939. godine. Nad Starim se kontinentom nadvio crni oblak, papa Pacelli obratio se čovještvu, a ponajviše srcu Europljana. Pozivao se „na snagu razuma“ i europsku dušu, izdanak vjere i kršćanskoga uma. Dramatično iskustvo Drugoga svjetskoga rata duboko obilježava Papinu viziju o europskome ujedinjenju, koje će s ushitom hrabriti i zatražiti od kršćana da budu protagonisti u izgradnji nove Europe. Mi također potičemo kršćanske političare na zauzimanje unutar svojih država. Ako red ne vlada u nutarnjem životu naroda uzaludno je očekivati ujedinjenje Europe i sigurnost mira u svijetu – kazao je papa Pio XII. izrazivši 1948. godine zanimanje za federalnu Europu. Skup razloga poziva europske države da se stvarno ujedine u federaciju – napisao je tada papa Pacelli hrabreći prve korake gospodarskoga i političkog procesa koji će dovesti do osnivanja Europske zajednice. Ipak nije propustio upozoriti da se taj proces ne treba zasnivati na materijalizmu. Godine 1957., kada su potpisani Rimski ugovori, Pio XII. ističe kako je kršćanski događaj koji je bio kvasac Europe, još i danas „najdragocjeniji navještaj vrednota čija je ona pohranitelj“.
Odnos Ivana XXIII. prema ujedinjenju Europe ima pastoralno obilježje, ali je u kontinuitetu s učiteljstvom pape Pija XII. U teškim godinama izgradnje Berlinskoga zida i kubanske krize, Papa izjavljuje da se ne slaže s onima koji misle da mir nije moguć. Enciklika „Pacem in terris“, objavljena 1963. godine, potvrđuje apsolutnu vrednotu ljudske osobe i nerazumnost rata. U Europi podijeljenoj željeznom zavjesom, Ivan XXIII. poziva vjernike da prevladaju bolne podjele prošlosti i sadašnjosti. Od Europe zahtijeva da se ne osami nego da radije bude solidarna s narodima drugih kontinenata. Europski duh Ivana XXIII. očituje se u njegovom uvjerenom ekumenskom djelovanju. Uvijek je, u odnosu s Istočnim crkvama, „to što ujedinjuje tražio više od onoga što razdvaja i potpiruje oprečnosti“. Ako dakle Pio XII. stavlja naglasak na kršćanstvo kao pokretačku snagu u ujedinjenju Europe, Ivan XXIII. ističe načela suživota, koja u kršćanskoj poruci nalaze svoj životni sok.
Papa Pavao VI. usvaja učiteljstvo svojih prethodnika i još ga više razvija. Izabran je 1963. godine, u tijeku Sabora, na Petrovu stolicu. Među prvim učiteljskim činima jest proglašenje svetoga Benedikta zaštitnikom Europe. Papa Montini tako želi istaknuti kršćanske korijene Staroga kontinenta koji se, izgleda, odmicanjem vremena, udaljuje od „razlikovnih i životvornih načela svoje kulture“. Pavao VI. je u listopadu 1964. godine govorio benediktincima u Montecassinu: To je veoma velik i važan događaj koji se tiče opstojnosti i čvrstoće našega starog i uvijek vitalnog društva, potrebitog da danas iz korijena zahvati novu limfu, odakle crpi snagu i sjaj, iz kršćanskih korijena, koje mu je najvećim dijelom dao i svojim duhom hranio sveti Benedikt. Bile su to godine gospodarskoga razvoja, ali i potrošnje koja se nametala kao životni stil. Pavao VI. ne posustaje, premda priznaje da su daleko vremena Pija XII., kad je Crkva mogla računati na katolištvo masa. Papa je kao i njegov prethodnik uvjeren da je ujedinjenje Europe najdjelotvornije sredstvo kako bi se Starom kontinentu jamčilo mir i razvoj. Enciklika „Populorum progressio“ o tome svjedoči. Tijekom njegova pontifikata, Sveta Stolica postiže znakovite rezultate. Zahvaljujući politici kardinala Casarolija, uspostavlja diplomatske odnose s komunističkim zemljama i u Helsinkiju sudjeluje na Konferenciji za sigurnost i europsku suradnju. U zaključnom dokumentu, zaslugom vatikanskog izaslanstva, uključeno je načelo o vjerskoj slobodi. Pavao VI. ponovno predlaže središnjost kršćanske poruke kao „idealnu baštinu“ Europe i traži od Staroga kontinenta da se otvori Africi obzirom na „nesebičnu suradnju“.
Pontifikat Ivana Pavla II. odmah se očitovao bitnim za sudbinu Europe. Izvanredan događaj 1978. godine, Petrovim nasljednikom izabran je kardinal katoličke Poljske, koja je već trideset godina pod komunističkim jarmom. Kad nitko ne vjeruje u pad Berlinskoga zida, proročka je njegova europska vizija; on vidi politički i duhovno ujedinjenu Europu. Njegov je cilj vidjeti Europu kako diše punim plućima; neustrašivo ga traži smjelim i hrabrim gestama: putovanja u Poljsku, proglašenje svetoga Ćirila i Metoda suzaštitnicima Europe, potpora sindikatu Solidarnost te povijesni susret s Gorbačovom 1989. godine. U padu Berlinskoga zida Papa vidi prekretnicu i prigodu potvrđivanja europskoga kršćanskog identiteta te prigodan trenutak za pomirbu između katolika i pravoslavnih, ne oklijeva sazvati sinodu za Europu. Crkva se nakon pada komunizma mora sučeliti s materijalizmom i potrošačkim mentalitetom koji prijete europskim temeljima. Papa ističe kako otkrivanje duhovne baštine staroga kontinenta može pobijediti nacionalistička bujanja koja prijete europskoj stabilnosti. Papa sa zadovoljstvom pozdravlja uvođenje jedinstvene europske valute, ali prije svega zahtijeva ujedinjenje vrednota, inače bi Europa mogla izgubiti svoje kršćansko pamćenje. Sveta je Stolica uvijek bila za promidžbu jedinstvene Europe na osnovi zajedničkih vrednota koje su dio njezine povijesti – upozorio je Ivan Pavao II.
Ne odsijecaju se korijeni iz kojih smo potekli – gorko je komentirao nakon proglašenja preambule europskoga Ustava, koji ne spominje kršćanske korijene europske kulture. Kršćanstvo je, ustvrdio je Ivan Pavao II., pridonijelo oblikovanju svijesti europskih naroda, to je neporeciva činjenica koji ni jedan povjesničar ne može zaboraviti. Providnost je htjela da papu Poljaka naslijedi papa Nijemac. On od samoga početka, birajući ime Benedikt XVI., ističe koliko mu je stalo do duhovne baštine Staroga kontinenta. To je bogatstvo koje treba otkriti i vrjednovati pred najezdom sekularizacije i laicističke ideologije koja želi vjerski čimbenik izbrisati iz javnoga života. Crkva naprotiv – uvjerenje je Svetoga Oca – ima puno pravo sudjelovati u kulturnoj raspravi, jer je naravno da Crkvu zanima sve ono što se odnosi na čovjeka.
U susretu s parlamentarcima Europske narodne stranke, u ožujku 2006. godine, Benedikt XVI. je istaknuo „neupitna načela“ – život, obitelj, odgoj – koja Europa ne smije pogaziti, inače će izopačiti svoju kulturu. Protiv „diktature relativizma“ Benedikt XVI. predlaže obnovljeni humanizam učvršćen na susretu između vjere i razuma. To je srž divnoga govora u Regensburgu, u kojem Papa podsjeća europske narode da se Europa upravo rađa „iz susreta između biblijskoga navještaja i grčke filozofije“. Kršćanstvo se rađa na Istoku ali, pojasnio je Papa, nalazi „svoj povijesno odlučujući otisak u Europi“, jer tu mentalni sklop omogućuje lakši prihvat evanđeoske poruke. Poput njegovih prethodnika i Benedikt XVI. svome pontifikatu utiskuje ekumensko obilježje. Put prema vidljivom jedinstvu kršćana za njega je uspješno sredstvo kako bi se obnovila europska svijest o vlastitim korijenima. Dakle, ujedinjena Europa je kršćanska ideja.