Kako bi čovjeka vodio sud njegove moralne savjesti, te kako bi uvijek djelovao za
ostvarenje dobra u istini, potrebno je da se svim zalaganjem trudi oko stalnoga usavršavanja,
nadahnjujući ga vrednotama koje odgovaraju dostojanstvu ljudske osobe, pravednosti
i općem dobru – istaknuto je u zaključnoj izjavi koju je 16. ožujka objavila Papinska
akademija za život, po svršetku svoje XIII. opće skupštine i međunarodnoga kongresa,
koji su u veljači održani u Vatikanu na temu „Kršćanska savjest u potpori prava na
život“. Posebice je savjest kršćanina u traženju dobra potpuno prosvijetljena stalnim
susretom s Riječi Božjom, koja je shvaćena i življena u kršćanskoj zajednici. Ta je
potreba stalnoga odgoja i produbljivanja savjesti, danas očigledna pred žurnim kulturnim
i društvenim problemima koji dotiču pravo na život u obitelji, preuzimanje vlastitih
zadaća u braku i roditeljstvu, kao i u zanimanjima u zdravstvu i u političkim obvezama.
U izjavi se ističe kako se ne mogu prešutjeti brojne teškoće na koje, u donošenju
svojih sudova i na svojemu odgojnom putu, danas nailazi kršćanska savjest vjernika,
i to zbog kulturnoga konteksta u koji je uronjen život vjernikâ, a u kojemu se osjeća
kriza autoriteta, gubitak vjere, te često i težnja pribjegavanju oblicima krajnjega
racionalizma. Osim toga, kršćansku savjest stavljaju u kušnju i pravne norme koje
su na snazi, a prema kojima se predviđaju iznimke u pravu pojedinca na život, sve
se više opravdavaju razni napadi na ljudski život, te se u stvari dolazi do toga da
se život više ne priznaje temeljem bilo kojeg drugog ljudskog prava, i da je poštovanje
dostojanstva svakoga ljudskog bića temelj slobode i odgovornosti – istaknuto je u
priopćenju. Što se tiče pitanja u zdravstvu, danas ima veću važnost hrabri priziv
savjesti liječnika, bolničara, ljekarnika i administrativnoga osoblja, sudaca i parlamentaraca,
kao i drugih osoba koje su izravno uključene u zaštitu ljudskoga života, tamo gdje
zakonske norme predviđaju djela koja ga stavljaju u opasnost. Međutim, priopćenje
istovremeno ističe kako je, posebice što se tiče zdravstva, teško primijeniti pravo
na priziv savjesti, budući da se to pravo uglavnom priznaje samo pojedinim osobama,
a ne bolničkim strukturama i udrugama. Stoga je sve više potrebno zauzimanje svih
onih kojima je na srcu zaštita ljudskoga života, koje se treba proširiti i na političku
razinu. Na koncu priopćenja se, između ostaloga, predlaže specifični nauk, na području
priziva savjesti, enciklike „Evangelium Vitae“, a posebice u vidiku pristupanja kršćana
nacrtima koje predlažu političke stranke.