Zbor za nauk vjere o teološkim postavkama Jona Sobrina

Zbor za nauk vjere objavio je Službeni prigovor dokument o nekim djelima isusovca Jona Sobrina. Otac Sobrino je prije 68 godina rođen u Španjolskoj, a već 50 godina živi u Salvadoru. „Razne postavke“ oca Sobrina – stoji u dokumentu – „mogu škoditi vjernicima, zbog svoje pogrešnosti ili opasnosti“: poimanje Crkve siromašnih i isključivoga opredjeljenja u njihovu korist; nijekanje normativne vrednote tvrdnji Novoga zavjeta i velikih crkvenih sabora antičke Crkve stavljajući u sumnju temeljne točke vjere, poput božanstva Isusa Krista, Utjelovljenja Sina Božjega, kao i Isusov odnos prema Kraljevstvu Božjem, Njegovu samosvijest i spasiteljsku vrednotu Njegove smrti.
Osvrnuvši se na dokument u razgovoru za našu radio postaju don Donato Velentini, teolog, kazao je kako je Zbor intervenirao po dužnosti. Zbor treba s Papom surađivati u promicanju i zaštiti nauka o vjeri i običajima Božjeg naroda, poglavito najjednostavnijih i najsiromašnijih. Zbor je intervenirao dokumentom kako bi vjernicima pružio siguran sud, utemeljen na autentičnom crkvenom nauku, pošto je obavio razgovor s autorom i nakon Papina odobrenja od 13. listopada 2006. godine. Nastupio je ističući u Sobrinovim spisima „razne postavke koje vjernicima mogu škoditi, zbog svoje pogrješnosti i opasnosti. Te se postavke odnose na teološke pretpostavke doktrinarnoga sadržaja i njegova teološkog promišljanja.
Na upit koje su s teološkoga gledišta pogrješke utvrđene u spisima, kazao je kako otac Sobrino u prvi plan stavlja iskustvo. Zbor je potvrdio iskustvo, ali ono treba biti „čitano“ prema autentičnome nauku Crkve. Otac Sobrino tvrdi kako je „Crkva siromašnih“ crkveno mjesto kako bi se tumačilo Krista i „temeljno“ oblikovalo kristologiju. Zbor odgovara kako Crkva zaista treba u povlaštenome smislu, ali ne isključivom, posvetiti pažnju i ljubav siromašnima; ali osnovno teološko mjesto za upoznavanje crkvenoga nauka jest apostolska vjera i živa crkvena predaja. Otac Sobrino smatra da su saborske dogmatske formule „ograničene i opasne“. U dokumentu se pojašnjava da su one ograničene obzirom na sadržaj, ne govore sve, niti mogu sve reći. Ali, po karizmi crkvenoga učiteljstva, stvarno izražavaju kršćanske istine i nisu „opasne“ za stvarno crkveno poznavanje Riječi. Istaknuto je kako su metodološke „pogrješke“ u spisima oca Sobrina u početku nekih njegovih zabluda o Kristu – istaknuo je teolog Valentini.
Osvrnuvši se na sadržaj spomenutih djela, kazao je kako protivno katoličkome nauku otac Sobrino tvrdi da je u Novom zavjetu Kristovo božanstvo nazočno „u klici“; ne drži „s dužnom jasnoćom“ da je u ulomcima Novoga zavjeta u užem smislu riječi potvrđeno Isusovo božanstvo, stoga, dogmatski je razvoj u jasnom kontinuitetu s Novim zavjetom. Obzirom na utjelovljenje Sina Božjega, otac Sobrino određuje razliku između Sina i Isusa, koja čitatelju sugerira dva subjekta – dvije osobe – u Kristu: Sin uzima Isusovu stvarnost; Sin kuša čovještvo, život, sudbinu i smrt Isusa. Ne očituje se jasno da je Sin Isus i Isus Sin. Drugo, protivno poznatoj pogrešnoj teologiji o „uzetom čovjeku“ u koju se autor svrstava, katolička vjera uči jedinstvo Isusove osobe u dvije naravi, božanskoj i ljudskoj (Efeški i poglavito Kalcedonski sabor). Isus iz Nazareta je pravi savršeni Bog i pravi savršeni čovjek. Jedinstvo Kristove osobe „u dvije naravi“ utemeljuje u Isusu takozvanu „comunicatio idiomatum“, odnosno mogućnost da božanske vlastitosti prenese na čovještvo i obratno. Samo na osnovi te mogućnosti, „Marija je Bogorodica, Majka Božja“ (Efeški sabor) kazao je Valentini.
Na upit koje su posljedice krivoga kristološkoga shvaćanja, kazao je kako takvo kristološko shvaćanje dovodi do zablude o Isusovom odnosu prema Kraljevstvu Božjem, o Isusovoj samosvijesti i o spasenjskoj vrednoti njegove smrti. Otac Sobrino tvrdi da postoji poseban odnos između Isusa Krista i Kraljevstva Božjega, jer je Isus konačni, posljednji i eshatološki posrednik Kraljevstva Božjega. Ali, primijetio je teolog, Isus i Kraljevstvo se tako razlikuju te se vezi između njih oduzima svojstveni sadržaj i njezina posebnost. U prigovoru Zbora stoji kako u se u izvjesnome smislu Kraljevstvo Božje poistovjećuje s Isusom; ono je u stvari nazočno i ostvaruje se u Njemu. Osim toga, budući da je Krist i Bog, njegovo spasenjsko posredovanje je posebno, jedinstveno, to jest samo je njemu vlastito, apsolutno je i sveopće. Otac Sobrino tvrdi da je Isus „vjernik kao i svaki drugi vjernik“. U dokumentu se ističe da ta postavka ne spašava posebni sinovski odnos Isusa s Ocem; Budući da je Isus Sin Božji postao čovjekom. On od samoga početka svoga postojanja ima izravnu i neposrednu viziju Oca, blaženu viziju. Otac Sobrino u Kristovoj smrti veliča uzornost i ne tvrdi dovoljno i jasno vrednotu i spasenjsku učinkovitost. U prigovoru se ističe da Isusova smrt zasigurno ima obilježje uzornosti, ali i ne samo to, budući da je Bog postao čovjekom ima posebnu, jedinstvenu spasenjsku vrednotu: uzrok je spasenja za sve ljude. Isus, ponavljamo, pravi je Bog i pravi čovjek – zaključio je Valentini.