Treba dobiti punomoć da se ne liječi dijete preživjelo pobačaj. Inicijativa potječe
iz poznate rimske bolnice „San Camillo“, a cilj joj je „obaviještenim pristankom“
o ne poduzimanju intenzivnoga liječenja u slučaju živoga djeteta zaštititi liječnika
od eventualnih posljedica. To je odluka kako se ne bi ponovio slučaj djeteta koje
je u jednoj firentinskoj bolnici preživjelo pobačaj. Osvrnuvši se na inicijativu
u razgovoru za našu radio postaju Maria Luisa di Pietro, predsjednica udruge „Znanost
i život“ kazala je kako je to užas koji ponekad očituje skrivene činjenice: djeca
su žrtve nedjelovanja i napuštanja, pa čak i zahvatâ eutanazijske naravi. Dakle, više
se ne vrjednuju zahvati na osnovi stanja djeteta, nego se službeno određuje suzdržavanje
od liječenja i njegovo napuštanje. Liječnici se tom punomoću žele zaštititi od mogućih
potraživanja roditelja, u slučaju da određeni zahvati prouzroče probleme nepredvidive
u trenutku izvođenja zahvata. Žele se, dakle, osigurati „pismenim pristankom“, unaprijed
donoseći odluke koje nemaju nikakve veze s kliničkom situacijom pred kojom će se naći
liječnik. To odgovara, po tko zna koji put, logici obrambene medicine koja nema veze
s istinskom liječničkom praksom – istaknula je Di Pietro. Na upit može li se takav
način ponašanja svrstati u okvir pretpostavki za eugeničke odluke, kazala je kako
je problem postavljen na izrazit način, a zajednički je logici prenatalne dijagnoze,
jer je to jedina okolnost u kojoj se dvostruko iskrivljuje pojam dijagnoze. U liječničkoj
praksi, dijagnoza služi za određivanje patologije i slijedom toga terapijskoga zahvata.
U slučaju prenatalne dijagnoze, naprotiv, ona je predsoblje pobačaja, dakle ubojstva
bolesnika, a to je protivno samoj logici uporabe dijagnoze. Uostalom, u slučaju dijagnoze
nakon rođenja, ona se vrši i primjenjuje ako postoji neka naznaka; u prenatalnoj dijagnozi
trudnoća je jedina naznaka. Dakle, time se odstupa od pojma dijagnoze i izgleda nevjerojatno
da se isti pojam rabi na različit način prije i poslije rođenja, kao da nije uvijek
riječ o istom ljudskom biću, čija povijest započinje začećem – istaknula je di Pietro.
Na upit nije li i s liječničkoga gledišta besmisleno započeti pobačajni zahvat i dogotoviti
ga spašavanjem djeteta, a u ovome slučaju ne liječiti dijete rođeno živo, kazala je
kako govorimo upravo o iskrivljivanju samoga značenja medicine i o eugeničkom zastranjenju,
o čemu se nedavno govorilo i u drugim državama, primjerice u Francuskoj – zaključila
je Maria Luisa di Pietro.