Djeca-vojnici - zanemarena drama

Na poticaj Organizacije ujedinjenih naroda 9. ožujka je obilježen Dan djece-vojnikâ. Nažalost, ratna zbivanja svakoga dana oduzimaju djetinjstvo tisućama maloljetnika. Javno mnijenje tu dramu često zanemaruje, ali ju je nedavno istaknulo jedno istraživanje Organizacije ujedinjenih naroda, prema kojemu od tri djeteta-vojnika, jedna je djevojčica. Stoga je ovaj dan bio prigoda i za upućivanje snažnoga poziva na suzbijanje nasilja nad ženama i djevojčicama. Filippo Ungaro, odgovoran za odnose s javnošću međunarodne organizacije Save the Children, jedne od najvećih neovisnih organizacija koja se bavi zaštitom i promicanjem pravâ djece, u razgovoru je za našu radio postaju napomenuo kako se, kada se govori o djeci-vojnicima, uvijek misli samo na dječake. Međutim, veliki dio maloljetnika uvojačenih u vojske i oružane skupine, čine djevojčice. One se ne smatraju uvijek pravim vojnicima, nego obavljaju razne dužnosti, a često su i seksualne ropkinje vojnikâ. Često su također uključene i izravno u sukobe.
Na novinarov upit kakve su posljedice te drame, Ungaro je pojasnio kako se, u slučaju potpisivanja primirja i pokretanja mirovnih postupaka, djevojčice često ne smatraju vojnicima, te stoga nisu uključene u demobilizaciju djece-vojnika. Slijedom toga djevojčice često ostaju, takoreći, „u vlasništvu“ boraca, i ne mogu se vratiti kući. A kada se i vrate, nemaju dostatnu pomoć, jer su tada često podvrgnute osudama svoje zajednice, budući da ima slučajeva kada se te djevojčice vrate zaražene nekom zaraznom bolesti, ili se vrate s djecom; stoga njihova vlastita zajednica gleda na njih kao na zlo – kazao je Ungaro te dodao kako su takvi slučajevi najčešći u Africi, ali i u Šri Lanki, primjerice, oko 50% djece-vojnika čine djevojčice. Ono što zacijelo treba napraviti jest založiti se za bolje financiranje nacrta za reintegraciju tih djevojčica. Često se ograničavamo samo na to da im damo odjeću i vratimo njihovim domovima, ali u stvari je potrebno pokrenuti aktivnosti kulturnoga posredništva sa zajednicama ih kojih dolaze djevojčice, kako bi njihovi članovi shvatili da su one u stvari žrtve. Osim toga, valjalo bi ustanoviti obrazovne profesionalne tečajeve za te djevojčice, i uključiti ih – tamo gdje je to moguće – u školski sustav – primijetio je Filippo Ungaro.