Papa Benedikt XVI. je duhovne vježbe nazvao „razdobljem tjelesnoga i duhovnoga odmora“;
na nekoliko se dana prekida svaka aktivnost kako bi se – prema Papinim riječima -
u potpunosti posvetilo slušanju Gospodina. Ne možemo ponijeti u svijet radosnu vijest,
koja je sâm Krist, ako i sami nismo u dubokome jedinstvu s Kristom, ako ga dobro i
osobno ne poznajemo, i ako ne živimo od Njegove Riječi – istaknuo je Sveti Otac. Na
upit novinara naše radio postaje kakav je karmelićanski stil duhovnih vježbi, karmelićanin
otac Bruno Secondin, stručnjak za Lectio divina, kazao je kako od samih početaka,
točnije u Pravilu, koje potječe iz prvoga desetljeća 1200. godine, ne nalazimo shemu
vježbi, nego nekoliko živih jezgri koje trebaju oblikovati duhovnu strukturu pojedine
braće: primat u nasljedovanju Krista čista srca, stalno razmatranje Riječi, zajednička
i osobna molitva, svakodnevno okupljanje na Euharistiji u glavnoj kapeli, nutarnje
pročišćavanje kroz askezu, ali ne fanatičnu nego djelotvornu, fizički rad, te uzajamni
prihvat u različitostima. S vremenom su u njegovanju duhovnoga života i njegovim povremenim
oživljavanjima, dodani i drugi osjećaji, ponekad asketski, ponekad mistični. Ali,
uvijek se očuvao osjećaj duhovnoga traženja bogatoga toplinom, osjećajnošću i simbolikom,
kako pokazuju veliki učitelji. Ni u posljednje vrijeme, iako slijedi upute karmelićanskih
učitelja, duhovna se molitva nikada nije postavila u krute sheme. Ipak, povratak na
središnje mjesto Riječi i bratstva, dobilo je u posljednje vrijeme posebnu važnost,
koja je često povezana i s određenim proročkim tonom, nadahnutim prorokom Ilijom.
Klasične duhovne vježbe su danas i u karmelu praktički samo u obliku Lectio divina
– napomenuo je o. Secondin. Na novinarovu primjedbu kako je Sveti Otac pozvao vjernike,
posebice u mjesecu ožujku, na molitvu kako bi se Riječ Božja uvijek slušala, razmatrala,
voljela i živjela, o. Secondin je napomenuo kako u tu svrhu među vjernicima valja
još puno raditi, jer – kako je kazao – vrlo su rijetki oni koji se ispovijedaju zbog
zanemarivanja Božje Riječi. Osvrnuvši se posebice na Lectio divina i na način kako
se približiti tom načinu razmatranja, o. Secondin je podsjetio kako je Lectio divina
bila velika škola duhovnosti u prvome tisućljeću. Potom, kao da je polagano nestajala,
nakon pojave više psihološke, individualističke, emotivne i manje biblijske duhovnosti.
Međutim, u drugoj polovici prošloga stoljeća, zahvaljujući dugom radu Biblijskoga
pokreta, te poticajima nekih velikih učitelja, vratila se na prvotnu snagu, preoblikujući
se u još prirodnije vrelo kršćanske duhovnosti, zajedno s liturgijom – kazao je o.
Secondin te istaknuo kako su za to nezaobilazni uvjeti: pravi izbor biblijskoga teksta,
ponizno i poslušno srce, osjećaj za crkveno zajedništvo, otvorenost za otajstvo istine
koja se povećava u meditaciji, te iskrena želja za Bogom i Njegovom mudrošću. Kako
bismo u svom srcu napravili mjesta za jedinu potrebnu Riječ, potrebna je unutarnja
tišina, koja je – prema riječima o. Secondina – teško umijeće, jer smo uronjeni u
zbrku zvukova i buke. Nutarnja tišina ne znači šutnju, nego veliku pozornost prema
bitnome i prema otajstvenoj nazočnosti Onoga koga traži naše srce. Tišina duhovnih
vježbi je tišina onoga koji gotovo zadržava dah i pozorno sluša kako bi uhvatio lagani
šum, prijelaz unutarnjega glasa koji se čuje samo u velikoj tišini – kazao je o. Secondin.