Otajstvo Velikoga četvrtka i Velikoga petka u korizmenoj meditaciji kardinala Biffija pred Svetim Ocem i članovima Rimske kurije

(28. veljače 2007. – RV) Otajstvo Velikoga četvrtka, u kojemu se susreću najviša ljubav euharistijskoga dara i patnja zbog izdaje, te događaji Velikoga petka, koji osim Kristove otkupiteljske boli, pokazuju i preobraženu muku Njegove Majke – te su dvije teme bile u središtu današnjega korizmenog razmišljanja pred papom Benediktom XVI. i članovima Rimske kurije, koja je održao kardinal Giacomo Biffi, umirovljeni bolonjski nadbiskup. Odlučujuće djelo kršćanskoga otkupljenja polazi od gozbe, i sadrži vrlo ljudski apel upućen čovječjemu pamćenju: „Ovo činite meni na spomen“. Tijekom posljednje večere, Božji Sin traži od ljudi da Ga ne zaborave. Polazeći od spomena i gozbe, kardinal Biffi je govorio o važnosti Velikoga četvrtka. Euharistija je u stvari spomen, sposoban prijeći dva tisućljeća povijesti čovječanstva, često raspršene i rastresene, kako bi Stvoriteljeva Sina ponovno stavila u ruke svojih stvorenja. Taj spomen – prema kardinalovim riječima – valja održati živim. Živjeti kao kršćani stoga znači svakodnevno posvećivati pozornost na ono što je Krist rekao i učinio; na ono što Krist jest. To je bitno jer, sjetiti se Krista, pomaže čovjeku shvatiti tko je on sâm, i u koju svrhu živi: ako je Krist Spasitelj – primijetio je kardinal – onda mi nismo samostalni, nego smo spašeni. Ta je kršćanska svijest protivna čovjeku našega doba, koji je pogođen tjeskobom o vlastitome mjestu u raznolikome svijetu stvorenoga. S druge strane, gozbeni vidik Posljednje večere, koja je odraz prijateljstva i solidarnosti koji obuhvaćaju ponizni i ljudski čin objeda, nagoviješta nebesku gozbu. Osim toga, Posljednja večera obuhvaća i vidik izdaje. Među brojnim patnjama, Isus trpi i zbog gorke i ljute nezahvalnosti i nevjernosti – primijetio je kardinal Biffi te na koncu pozvao na molitvu kako bismo sve do posljednjega trenutka života posjedovali dar ustrajnosti i zahvalnoga srca.
Od Dvorane posljednje večere, kardinal je potom prešao u Getsemanski vrt. U drugome je razmatranju kardinal istaknuo kako u Maslinskome vrtu dolazi do izražaja Isusova čovječnost. Osjećamo ga bliskim uz slabost njegove molitve i odbijanje patnje, koje se ipak završava u predanju Ocu. Krist tako, neposredno prije svoje Muke, postaje prvi svećenik koji se zauzima za čovječanstvo. U smrtnome času – primijetio je kardinal – kako bi pobijedio slabost kušnje, Isus je još jače molio. to nam pokazuje kako se kršćanin treba suočiti s patnjom; ne neplodnom pobunom, ili utjecanjem uzaludnim filozofijama, a niti kroz hrabri stoicizam. S patnjom se, naime, treba suočiti tražeći, s pouzdanjem i zanosom, Boga u molitvi, a potom učiniti još jedan korak, u potpunoj poslušnosti Bogu Ocu, koji će sigurno odgovoriti na naše opravdane prošnje, ali uz mudrost veću od naših prijedloga i očekivanja. I u tom slučaju Krist nam daje primjer; Bog ne odmiče od Sina kušnju smrti, nego čini to da smrt postaje početak života; gotovo primorava smrt da se stavi pod zastavu Uskrsnuća. Međutim, kako bismo doista shvatili puninu Križa, - kazao je na koncu kardinal – na Kalvariju valja gledati Marijinim očima, koja je hrabro ostala u blizini potresne muke svojega sina. Svijest da se po Isusovoj žrtvi postiže otkupljenje ljudi, nije smanjila njezinu veliku bol, nego je ona bila preobražena. Uz Isusove boli, ne treba zaboraviti i bol Njegove Majke – napomenuo je na koncu kardinal Biffi.
Kardinal Giacomo Biffi je Svetome Ocu i Rimskoj kuriji u utorak popodne ponudio svjedočanstvo na temu „proročko upozorenje Vladimira Solovjeva“. Prema kardinalovu mišljenju, pouka koju nam je ostavio veliki ruski filozof jest da se kršćanstvo ne može svesti na skupinu vrednota. U središtu kršćanskoga života je osobni susret s Isusom Kristom. Doći će vrijeme kad će se u kršćanstvu pokušati spasenjski čin riješiti s nizom vrednota. Ta ključna tvrdnja posljednjeg Solovjeva djela „Tri razgovora ili priča o Antikristu“ bila je u središtu kardinalova promišljanja. Ruski filozof, preminuo 1900. godine, velikim je oštroumljem predvidio tragediju XX. stoljeća. U razgovorima – podsjetio je kardinal – Antikrist se predstavlja kao pacifist, ekologist i ekumenist. Sazvat će ekumenski sabor i zahtijevati pristanak svih kršćanskih konfesija pripuštajući svakoj ponešto. Slijedit će ga mase naroda, osim malih skupina katolika, pravoslavnih i protestanata. Antikrist će ih tjerati, a oni će odgovoriti: „Sve nam daješ, osim onoga što nas zanima, Isusa Krista“. Ovaj je razgovor opomena za nas. Doista, danas smo u opasnosti imati kršćanstvo koje u zagrade stavlja Isusa Krista s njegovim križem i uskrsnućem – kazao je kardinal Biffi.
Uistinu, kad bismo se ograničili govoriti o vrednotama koje svi prihvaćaju, rado bi nas prihvatili u televizijskim emisijama i svjetovnim krugovima. Ali, tako bismo se odrekli Isusa i potresne činjenice uskrsnuća. U toj se opasnosti nalaze današnji kršćani. Ne može se Sina Božjega poistovjetiti s nizom dobrih nacrta koje priznaje svjetovni vladajući mentalitet. Ipak, dodao je kardinal, to ne znači osuditi vrednote, koje ipak treba podvrgnuti pozornom razlučivanju. Zaista, postoje apsolutne vrednote poput dobra, istine i ljepote. Tko ih opaža i ljubi, ljubi Krista, premda to ne zna, jer je On istina, ljepota i pravda. Postoje zatim relativne vrednote poput solidarnosti, miroljubivosti i poštivanja prirode. Ako se te apsolutiziraju, odvajaju ili čak suprotstavljaju naviještanju spasenjskoga čina, onda te vrednote postaju poticaj na idolatriju i prepreke na putu spasenja. Dakle, ako kršćanin, kako bi se otvorio svijetu i razgovarao sa svima, otupi spasenjski čin, sprječava svoju osobnu povezanost s Isusom i prelazi na stranu Antikrista – zaključio je kardinal.