O. Enzo Bianchi o potrebi duhovnih vježbi

(27. veljače 2007. – RV) Sveti Otac i Rimska kurija obavljaju duhovne vježbe. Sve su papinske audijencije obustavljene, neće biti ni uobičajene opće audijencije srijedom. Osvrnuvši se na važnost duhovnih vježbi u kršćanskome životu u razgovoru za našu radio postaju, otac Enzo Bianchi, prior samostanske zajednice Bose, kazao je kako su duhovne vježbe bitne za duhovni život. Ne treba zaboraviti da se Isus tijekom života povlačio u samoću kako bi molio, razmišljao i razgovarao s Ocem. U povijesti kršćanstva ta se potreba uvijek osjećala, jer se u svakodnevnom životu troše snage. Stoga je potrebno vrijeme za obnovu snaga, upravo kako kaže riječ, s povlačenjem i duhovnim vježbama, kad se na poseban način posvećujemo slušanju Riječi, obnavljanju života, molitvi, jačanju duhovnoga života – istaknuo je otac Bianchi.
Na primjedbu kako se duhovne vježbe obavljaju na razne načine, kazao je kako je sveti Ignacije odredio točnu metodu obavljanja duhovnih vježbi. Ali, već se prije govorilo o duhovnim vježbama, a povijest monaštva svjedoči tu tradiciju. U biti je riječ o prihvaćanju savjeta koji su pustinjaci davali: povuci se u samoću, u tišini pronađi mir! U tom ozračju razmišljanje Svetoga pisma i molitva postaju način kojim obnavljamo duhovne snage na putu prema Kraljevstvu Božjem. Monaštvo je zamišljalo duhovne vježbe kao povlačenje, samoću i molitvu; sveti je Franjo također insistirao na molitvi; dok u okviru duhovnih vježbi – kako ih je odredio sveti Ignacije – veliku težinu ima razmišljanje, a karmelićanske duhovne vježbe se usredotočuju na meditaciju. Različiti su pristupi, ali svi govore o potrebi ustrajnosti s Bogom, obraćenju, o nalaženju hrane za duhovni život u Riječi Božjoj – zaključio je otac Bianchi.
Govoreći o duhovnome životu običnoga čovjeka, kazao je kako je u pitanju volja i određivanje prioriteta. Govorimo kako nam je život bučan, ubrzan i iscrpljujući, to je istina; ali je također istina da u takvom životu imamo prioritete. Problem bi bio u tome da tijekom dana uspijemo odrediti prioritet vremenu za povlačenje u sobu, gdje ne zvone telefoni, ne dopire buka, te da se tu stavimo pred Boga, nastojeći slušati Njegovu riječ, shvatiti što ona od nas traži, kako bismo se mogli obratiti i k Njemu vratiti. To nije nemoguće, a brojni koji žive u gradovima u tome uspijevaju. Dakle, riječ je o davanju prednosti. Možda bi se trebalo ustati sat ranije, kad grad spava, posvuda je tišina, nema zvonjave telefona. Vjerujem da bi bilo dovoljno naći, makar u Korizmi, sat vremena u tjednu, ili petnaest minuta svako jutro, ta bi molitva, kontakt s Gospodinom uistinu izmijenio naš život – istaknuo je otac Bianchi i dodao kako se Papina korizmena poruka nadahnjuje na Svetome pismu. Govori nam da se poput Marije i Ivana stavimo uz križ, ali i da nas privuče Isusov pogled; držeći pogled uprt u Njega, gledajući Njega koji nam objavljuje Boga, Oca, objavljuje nam istinsko čovještvo, pravoga čovjeka kakvog je Bog zamislio. Mislim da je vježba nad kršćanskim vježbama: čvrsto gledati Isusa na križu. U čvrstom upiranju pogleda u Isusu na križu možemo – kako je kazao Papa – obnoviti svoju vjeru, život i imati veliku nadu koju možemo priopćiti svim ljudima.