(20. veljače 2007. – RV) Kad liječnički zahvat – pobačaj, pokusi s ljudskim embrijima
ili eutanazija – može ljudski život, rođen ili nerođen, dovesti u opasnost, tad liječnik
ili farmaceut vjernik može i mora se pozvati na priziv u savjesti – to je bila ideja
vodilja u predstavljanju skupa „Kršćanska savjest i pravo na život“. Nadbiskup Elio
Sgreccia, predsjednik Papinske akademije za život; dopredsjednik akademije mons. Jean
Laffitte; te sidnejski biskup Antohony Fischer i španjolska profesorica Monica Lopez
Barahona 20. veljače su u vatikanskome Tiskovnom uredu najavili teme o kojima u Vatikanu
22. i 23. veljače raspravljaju profesori, znanstvenici i moralisti iz cijeloga svijeta.
Stručnjaci raspravljaju o etičkim i društvenim pitanjima koja nove granice znanstvenoga
istraživanja i međunarodnoga prava nameću kršćanskoj osjetljivosti, poglavito onima
koji rade u zdravstvu. Koji je odnos između moralne savjesti i prava na život? Može
li se po zakonu prizvati na savjest pred radnjama koje krše to pravo? Uvjereni smo
da u pluralističkome društvu ima zakonskoga prostora za kršćansku savjest, i da je
korisno za čitavo društvo kad se kršćanska savjest može očitovati i ponuditi svoj
prinos – istaknuo je nadbiskup Elio Sgreccia, govoreći o prizivu u savjesti. Želio
bih upozoriti kako u društvenome i zdravstvenom području priziv u savjesti nije jedina
instancija kršćanske savjesti. Prije svega savjest zahtijeva pozitivno svjedočenje
u službi, u ljubavi prema životu svakoga brata, to jest u službi životu, radi dužnoga
poštovanja prema svakoj živoj osobi, treba izbjeći zlo i kad je potrebno pozvati se
na priziv i prosvjed savjesti. Ako priziv u savjesti prati istinska ljubav, prema
svakoj osobi, onda on nije bježanje od odgovornosti, nego je naprotiv prihvaćanje
svjedočenja pomoći – istaknuo je nadbiskup Elio Sgreccia. Na primjedbu jednoga
novinara kako će u Engleskoj od 6. travnja istospolne zajednice moći posvajati djecu,
te da će i katoličke agencije koje se time bave morati i njima pružati usluge, kazao
je kako misli da je priziv u savjesti posve utemeljen, te da bi se čudio kad bi Engleska,
koju se smatra domovinom temeljnih sloboda, odbila agencijama priznati pravo na priziv
u savjesti, jer bi to bilo protiv slobode. Dakle, nadam se da se to neće dogoditi,
ili da će bar potaknuti priziv na Sud za ljudska prava. I u Europi također postoji
sklonost, primjerice u Konvenciji iz Ovieda, da se ne prizna pravo na priziv u savjesti.
Priziv u savjesti nije lijek za sve, pomaže onome tko se njime koristi. Da se makar
to zaštiti kao sloboda osobe – istaknuo je nadbiskup. Uostalom, primijetio je
dopredsjednik mons. Jean Laffitte, priziv u savjesti se, s pravnoga gledišta, danas
poima uglavnom u vojnim ili zdravstvenim sredinama. Ipak, prizivu u savjesti oduzima
se svaki smisao tamo gdje zakon obvezuje primjerice jednoga liječnika ili bolničara
da ne može odbiti pobačaj, inače se izlaže zakonskoj kazni. Na upit može li se izbjeći
priziv u savjesti, ili je riječ o obveznome moralnom imperativu? Nadbiskup je ustvrdio
kako to ne znači da netko mora automatski, odmah, pismeno izraziti priziv u savjesti,
nego znači, ako bi se subjekt – liječnik, bolničar ili farmaceut – našao u takvoj
situaciji, da je dužan osjetiti obvezu da spasi život. Učiteljstvo upozorava, obrazlaže,
potom subjekt zna i svjestan je da se, kad se nađe u okolnosti, mora toga prisjetiti
– zaključio je nadbiskup Sgreccia.