(31. siječnja 2007. – RV) Od Pape pa do najponiznijeg vjernika, svaki kršćanin je
poslužnik Evanđelja i Crkve. Svi su pozvani na svetost, jer također i među svecima
bilo je suprotnosti jer do svetosti se ne dolazi životom bez grijeha nego sposobnošću
obratiti se od grijeha. Ove misli obilježile su opću audijenciju Benedikta XVI. koju
je slavio u dvorani Pavla VI. zajedno s 8 tisuća vjernika, a bila je posvećena likovima
trojice drugova u poslanju Svetog Pavla: Barnabe, Silvana i Apolona. Tri apostola,
tri uzora “nesebičnosti i velikodušnosti”, povezani time što su u različita vremena
i razne načine bili suradnici svetoga Pavla i, dakle, primjeri jedinstva u Crkvi koja
ne pravi razlike u posveti službi Evanđelju i njegovim službenicima. I kada su ljudske
ograničenosti zapreka razumijevanju čak i kod najprosvjetljenijih apostola, ovo postaje
“utješno” jer ih se pokazuje kao ljude koji su postigli cilj, a ne kao predodređenu
elitu. Uspoređujući mudrost bibliste s istinskom ljudskošću likova u središtu svoje
kateheze, Benedikt XVI. je istaknuo profile Barnabe, Silvana i Apolona, drugova Svetog
Pavla na prvom misijskom putovanju, ali također ljudi koji su imali problema u međusobnim
odnosima, čak i oštrih, među sobom ili u zajednicama koje su ih primile. Najpoznatiji
slučaj, podsjetio je Papa, jest onaj Barnabe, koji je prvi raspršio sumnje o Saulovu
obraćenju u nepovjerljivoj Jeruzalemskoj zajednici, prvi koji je s Pavlom podijelio
prvo apostolsko putovanje, ali također i prvi koji se sukobio s njim o nazočnosti
Ivana Marka na drugom putovanju: “Dakle postoje i među svecima otpori,
neslaganja, sporovi i to mi se čini jako utješno, jer vidimo da i sveci nisu pali
s neba, nego su bili ljudi kao i mi, s problemima i grijesima. Ali svetost se ne sastoji
u tome što nisam nikada pogriješio ili sagriješio, svetost raste u sposobnosti obraćenja,
kajanja, u spremnosti ponovno započeti i poglavito u sposobnosti izmirenja i oproštenja.
To nas čini svecima i svi možemo naučiti taj put svetosti”. Ako
je Barnaba sa svojom početnom raspoloživošću prema Saulu iz Tarza, bio onaj koji je,
kako je primijetio Benedikt XVI., “vratio Pavla Crkvi”, Sila ili Silvan, bio je onaj
koji je pratio Pavla, nakon što se rastao od Barnabe, na putovanjima u Makedoniju
između Filipa i Soluna. Smatran je, pojasnio je Papa, zajedno s Pavlom i Timotejem
“supisac” poslanica Solunjanima. Činjenica koja nije marginalna: “Ovo mi se također
čini važnim: Pavao u Crkvi ne želi sve sam raditi, nego se služi brojnim i raznim
suradnicima u “mi” Crkve. Pavlov “ja” nije “ja” izoliran, nego”ja“ u “mi” Crkve, u
“mi” apostolske vjere. Treći Pavlov sudrug je Apolon, Židov iz egipatske Aleksandrije.
Kada, nakon obraćenja, stiže u Korint propovijedati Evanđelje, njegova sposobnost
u naviještanju izazvala je takvo divljenje da su ga korintski kršćani suprotstavljali
drugim članovima Crkve. Nova opreka koja je provocirala Pavlove reakcije: “ni ja,
ni Apolon - kaže on - nismo ništa drugo doli diakonoi, to jest jednostavni
poslužitelji, po kojima ste vi došli do vjere, svatko s “različitim zadatkom”. Također,
istaknuo je Benedikt XVI. odavde možemo izvući pouku: “Ta riječ vrijed i danas. Svi,
Papa, kardinali, biskupi, svećenici, laici, svi smo ponizni Isusovi služitelji. Služimo
koliko možemo Evanđelju prema našim darovima i molimo Boga da poraste danas njegovo
Evanđelje, njegova Crkva”, kazao je Papa.