Uz liturgijska čitanja 4. nedjelje kroz godinu razmišlja vlč. Davor Vuković

Isus je u svojoj rodnoj Galileji, među svojima. Očekivao bi čovjek da će mu tu biti najljepše, u svom zavičaju. Ipak, reakcija Isusovih sunarodnjaka je skandalozna: nakon početnog entuzijazma i oduševljenosti njegovim riječima, slijedi protivljenje i naposljetku odbacivanje, progon iz grada i pokušaj ubojstva. Ne možemo ne uočiti analogiju između ovog događaja u Nazaretu na početku Isusovog javnog djelovanja i događaja u Jeruzalemu na koncu njegovog djelovanja kada mu jeruzalemski narod svečano kliče 'Hosana', da bi nedugo zatim isti taj narod pred Pilatom klicao: Raspni ga, raspni.
Mi se danas, razmatrajući o ovim događajima, čudimo i sablažnjavamo nad postupcima židovskog naroda, kao da ne možemo vjerovati da ljudi mogu biti tako nerazumni i prevrtljivi. Oni su međutim slika svakog čovjeka i cjelokupnog ljudskog roda kroz povijest. Oni su slika i nas danas. Živimo u vremenu u kojem se kršćanskog Boga želi izbaciti iz života ljudi ili bolje rečeno, u kojem se Boga koji se objavio u Isusu Kristu želi svesti na ljudsku mjeru. A to znači prilagoditi ga vlastitim interesima, željama, idejama, planovima. Takvog se Boga, odnosno newageovsku karikaturu Boga, prihvaća kao onog koji ništa ne zahtijeva, kojeg se stvara na vlastitu sliku i priliku, a koji ipak na površnoj i nestvarnoj razini zadovoljava čovjekovu religioznu glad. Veli proročki sveti Pavao: «Jer doći će vrijeme kad ljudi neće podnositi zdrava nauka nego će sebi po vlastitim požudama nagomilavati učitelje kako im godi ušima; od istine će uho odvraćati, a bajkama se priklanjati.» Korijen odbacivanja Boga leži upravo u odbacivanju vrhovne istine koja me nadilazi, o kojoj sam ovisan i u svjetlu koje sam pozvan usmjeravati svoj život. U svjetlu istine je čovjek pozvan sebe izgrađivati, a ne istinu sebi prilagođavati. Apsolutni je Bog dakle i istina koju on objavljuje nepoželjan i odbačen. Bit Adamovog grijeha leži upravo u želji staviti sebe u centar, od sebe učiniti mjerilo stvari, sebe učiniti Bogom i jedinim sucem sebi i svijetu. Kušnja je i danas ista: samodostatnost i samopobožanstvenjenje koje vode k izgonu iz raja. U Isusu iz Nazareta Bog nam je objavio istinu o sebi, ali i istinu o nama. Kršćanin je stoga pozvan, živeći u ovom svijetu, otkrivati uvijek iznova tu istinu i otkrivši ne odbaciti je već se njoj suobličavati. Sebe i svoje odnose s ljudima, prirodom, čitavim svijetom izgrađivati u svjetlu te Božje istine, stvarajući tako ozračje u kojem je moguć napredak i rast. Jer tamo gdje se gradi na laži i zavaravanju, nema druge budućnosti nego izvjesne propasti čovjeka i društva.