(26. siječnja 2007. – RV) Dramatična stvarnost čiji su protagonisti četiri maloljetnika,
nasilnika, i jedna devetogodišnja djevojčica, žrtva spolnoga nasilja, objavljena u
talijanskim dnevnicima, otvorila je žučnu raspravu o ulozi televizije u životu mladih,
dok još odzvanja Papina poruka za Svjetski dan obavijesnih sredstava, posvećena temi
odgovornosti obavijesnih sredstava u odgoju djece. Vidjeli smo na televiziji da tako
rade – priznali su mladi nasilnici istražnome sucu. Pod optužbom su televizijske emisije
koje su u vrijeme najveće gledanosti prikazivale slične događaje o spolnome nasilju.
Treba reći da svi oni koji rade na televiziji moraju dijeliti objektivnu odgovornost
poglavito pred mladima, ali i općenito pred gledateljima koji sjede ispred malih ekrana.
[Raspolažemo opširnim i vjerodostojnim studijama psihijatara, pedijatra, psihologa,
sociologa, pravnika, medijskih stručnjaka o šteti „loše televizije“ za obrazovanje
mladih, ali i njezinu negativnom utjecaju na odrasle, poglavito starije osobe, koje
zajedno s djecom satima gledaju televiziju. Odgovorni za televizijsku ponudu, obitelji,
škola, pa ni država koja zanemaruje Ustavni zakon o zaštiti maloljetnika od arogantnosti
obavijesnih sredstava, ne uzimaju u obzir te studije, ne razumije se zašto – kazala
je Roberta Gisotti, bivši član Povjerenstva za pregled filmova i Nacionalnoga odbora
za televiziju i maloljetnike.] U nesvjesnoj kolektivnoj ravnodušnosti odvija se
svakidašnja drama nijekanja djetinjstva u prvom redu od strane televizije, ali i od
filmske industrije i Interneta, te ciničkoga tiska, koji pod izlikom slobode izražavanja
niječe prava djece. [Malo ih zna da u Italiji ima 27 zakona, povelja i zakonika kako
bi se štitilo maloljetnike od pogubnosti obavijesnih sredstava, većim dijelom nepoštivanih,
te dvadesetak odbora, povjerenstava, motrišta u kojima radi oko 500 stručnjaka kako
bi jamčili poštivanje tih zakona. Budući da nije moguće osigurati poštivanje zakona,
onda treba ukinuti sve te zakone, ukloniti tijela koja ničemu ne služe, nego samo
varaju onoga tko se misli povjeriti njihovoj odgovornosti. Potrebno je prisjetiti
se igre oko filma Apocalypto koji su prema mišljenju odgovornoga filmskog povjerenstva
svi mogli gledati, a Upravni sud Lazija ga je zabranio mlađima od 14 godina. Zar je
potrebno spominjati učinak Odbora za televiziju i maloljetnike, koji je u četverogodišnjem
radu presudio pedesetak novčanih kazna, najveća dvjesta eura, ništa nasuprot ogromnim
interesima televizijske industrije, koja neumorno nastavlja kuće zasipati proizvodima
štetnim za psihofizičko zdravlje gledatelja.] Vrijeme je da se građani osvijeste da
su nositelji prava i u području obavijesnih sredstava, te da ih se treba usmjeriti
na dobro osobe i opće dobro – kazala je Gisotti. Kako podsjeća Benedikt XVI. u
poruci za Svjetski dan obavijesnih sredstava, za „odgajati djecu u ljepoti istini
i dobroti“ potrebno je da obavijesna sredstva znaju promicati „osnovno dostojanstvo
ljudskoga bića, istinsku vrednotu braka i obiteljskoga života, pozitivna dostignuća
i ciljeve čovječanstva“. Ali uključujući televizor susrećemo se s posve drugom stvarnošću.
Osvrnuvši se na televizijske programe u razgovoru za našu radio postaju Marco Derìu,
professor etike i deontologije obavijesnih sredstava na Katoličkome sveučilištu u
Milanu, kazao je kako Papina poruka ima u vidiku svima poznate televizijske prizore,
primjerice reality show, te uporabu interneta koji čak veliča nasilje. Televizija
ne zaboravlja vrednote nego ih namjerno naopako tumači. Nažalost normalnost nije novost
niti privlači gledatelje, stoga se sve češće nastoji predložiti stereotipe – poglavito
na televiziji – koji ruše naše klasične ideje, primjerice o obitelji i osobi. Televizija
nam predlaže za normalno ono što nije normalno, primjerice govor o homoseksualnosti
ili obiteljskome životu – istaknuo je profesor. Na primjedbu našega novinara kako
je za Papu važno odgajati djecu za vrednote ljepote, istine i dobrote, kazao je da
se, kada se govori o estetici, cilja na nešto što je lijepo gledati ili što je neobično,
ali neobičnost po sebi može biti pretjeranost. Treba naučiti što je lijepo, istinito,
pozitivno i to učiniti zabavnim, a ako primijetimo da ima malo lijepoga, istinitog
i pozitivnog onda bi trebalo učiniti tako, ako ništa drugo onda daljinskim, da se
naše djelovanje i naše gađenje na izvjesnu ponudu osjeti, i primora medijsku industriju
da proizvede nešto više i nešto različito – istaknuo je profesor. Osvrnuvši se na
kritičko gledanje televizije, kazao je kako bismo odgajali mlade za svjesno i kritičko
korištenje, mi bismo prvi trebali imati tu vrstu kritičkoga gledanja, pravoga razlučivanja.
Moramo biti svjesni da televizija za djecu nikad nije na prvom mjestu kada ih se pita
kako žele iskoristiti slobodno vrijeme. Nedavno je istraživanje potvrdilo kako djeca
prije nego kažu „gledam televiziju“, kažu „želim s roditeljima izraditi zadaću“. Naše
odraslo korištenje televizijom jest, recimo, rastreseno i možda svjesnije, ali djeca
naprotiv teže sve prihvatiti istinitim. Prema posljednjim podacima televizija gubi
gledateljstvo, a reality show su za gledatelje sve manji zanimljivi. To su pozitivni
znaci. Treba vidjeti kako će proizvođači, poglavito televizija, prihvatiti ove naznake:
ako reagiraju s još drskijim programima, onda nas doista očekuju još teža vremena
– zaključio je profesor.