Blago onima koji tuguju jer će se utješiti

(15. prosinca 2006. – RV) Blago onima koji tuguju jer će se utješiti – o ovom je blaženstvu pred Svetim Ocem i Papinskom obitelji otac Raniero Cantalamessa, propovjednik Papinskoga doma, jutros održao prvu adventsku propovijed. Propovjednik je u kapeli Redemptoris Mater u Vatikanu govorio o plaču i radosti. Blaženstva danas treba čitati u svjetlu novih situacija u kojima živimo, a plač ožalošćenih proizlazi iz kušane nemoći pred pitanjem: Gdje je tvoj Bog?“ i od „sustavnoga odbacivanja Krista vjere“, u ime objektivnoga povijesnog istraživanja, koje se u izvjesnim oblicima svodi na subjektivizam. Naše doba, opsjednuto spolnošću, ne uspijeva drugačije zamisliti Krista nego u svezi sa sentimentalnim problemima. Svjedoci smo povratka militantnog i agresivnog ateizma, uglavnom znanstvenoga... Činjenica je da se dokaz Božje opstojnosti ne nalazi u knjigama, niti laboratorijima, gdje ju traže ova naša braća, nego u životu, ponajprije u Kristovu životu! – istaknuo je otac Cantalamessa. Božja opstojnost je svjedočena u životu svetaca i bezbrojnih svjedoka vjere. Ona se također nalazi u čudesima, koja je Isus činio kako bi posvjedočio svoju istinu, a Bog ju neprestano objavljuje, ali ju bezbošci apriori odbacuju. Nazočni smo natjecanju tko će uspjeti Krista predstaviti po mjeri današnjega čovjeka, oduzimajući Mu svaku nadnaravnu ovlast; Isusa promicatelja moralnih ideja, uske mudrosti; njegovu sociološku, a ne teološku važnost. On je oslobođen ne samo od crkvenih dogmi, nego i od Svetoga Pisma i od Evanđelja. U tom slučaju, koji izvori mogu govoriti o Njemu, a da nisu čisto i jednostavno maštanje? Naravno, to su apokrifni spisi – kazao je propovjednik. Razlog je za plakanje, primijetio je, neuredan užitak izabran protiv Božjega zakona, koji se okreće protiv samoga čovjeka i pretvara u patnju, jer je sam po sebi prolazan i donosi dosadu i umor. Crkva je u nedavno doba plakala i uzdisala zbog odurnosti počinjenih u njezinome krilu od nekih njezinih službenika i pastira. Došao je trenutak učiniti najvažnije od svega: plakati pred Bogom, žalostiti se kao što se Bog žalosti. To je uvjet da iz svega zla doista mogne doći dobro. Ali postoji jedna stvar koju bi ova naša braća trebala izbjeći: iskoristiti buku kako bi od vlastite krivnje izvukli prednosti, dajući intervjue, pišući memoare s ciljem svaljivanja krivnje na poglavare ili crkvenu zajednicu – upozorio je Cantalamessa i dodao kako postoje suze žalosnice i suze radosnice. Najljepše su one koje nam ispune oči, kada – prosvijetljeni od Duha Svetoga – kušamo i gledamo kako je dobar Gospodin. Mislim da su takve suze klizile niz lice svetoga Augustina kad je pisao Ispovijesti: Koliko si nas ljubio, dobri Oče, nisi poštedio svoga jedinoga Sina nego si ga dao za nas! Koliko si nas ljubio! U novom poretku koji je predložio Krist, patnja nema posljednju riječ nego radost zbog punine života u Bogu – zaključio je Cantalamessa.