(23. studenoga 2006. – RV) U gradu Collevalenza u Italiji 150 redovnika i redovnica
do 24. studenoga raspravlja o žurnosti početnoga i trajnoga obrazovanja redovnika.
Skup se odvija na temu „Pashalno otajstvo, bračno otajstvo i posvećeni život“, a cilj
je proučiti kako u početnom razdoblju obrazovanja razvijati dimenziju odnosa u životu
vjere. Dimenzija odnosa, počevši od Presvetoga Trojstva, s Adamom i Evom otvara povijest
spasenja i zatvara ju – kako čitamo u Ivanovu Otkrivenju – s uskrslim Kristom i Crkvom.
Beženstvo poradi kraljevstva Božjeg nije odabir kako bi živjeli sami, nego je preobrazba
bračnih i plodonosnih veza. To je novi način postojanja muškarca, žene i rađanja,
koji se rađa iz otajstva ljubavi Krista i Crkve. Tema je zanimljiva i zbog toga što
su muško i žensko u sadašnjem kontekstu postali jedan od čimbenika nade i beznađa.
U posvećenome životu to može biti u osnovi brojnih sukoba u vrednovanju kandidata
i obrazovanju. Vratiti ispravno poimanje muškosti i ženskosti postaje nužno kako bismo
ostvarili ljudsku zrelost neophodnu u početnom redovničkom obrazovanju – istaknuto
je na skupu. (23. studenoga 2006. – RV) Ne može se ne voljeti život: on
je prvo i najdragocjenije dobro za svako ljudsko biće. Ljudski život može i treba
iz ljubavi biti darovan, a u daru nalazi puninu svoga značenja; nikad se ne može prezirati
život, još manje uništiti – stoji u poruci Stalnoga vijeća Talijanske biskupske konferencije,
upućenoj za 29. dan života, koji će se obilježiti 4. veljače. Katkad smo skloni spontano
cijeniti život, dok umor, bolest i samoća ponekad učine da ga osjećamo kao teret.
Za onoga tko ima dar vjere ljudski život nosi Stvoriteljeve otiske i određen je za
vječnost; svjestan je da nam je život darovan i da nismo njegovi apsolutni gospodari
– stoji u poruci. Tko voli život, pita se o smislu smrti i kako se s njom sučeliti,
ali ne upada u đavolsku zamku kako bi mislio da može raspolagati životom sve do traženja
da ga se okonča eutanazijom. Voljeti život – stoji nadalje u dokumentu – znači ne
nijekati ga nikome, pa čak ni najmanjem i nejakom budućem novorođenčetu, tim manje
kad predstavlja teške mane. Pred problemom pobačaja, pokušajem ozakonjenja eutanazije,
demografskome opadanju, potreban je odlučan zaokret kako bi se prema životu zaputilo
kreposnim putem ljubavi. S posebnom pozornošću i nadom biskupi gledaju na mlade, sposobne
bezuvjetno ljubiti život, s velikodušnošću koju je veći dio odraslih izgubio. Ali
mladi ponekad mogu upasti u dramatične krize beznađa i besmislenosti dotle da stavljaju
na kocku život, smatrajući ga nepodnošljivim teretom. Biskupi zahvaljuju i ohrabruju
sve koji ulažu sredstva kako bi mladima osigurali mirnu budućnost, posebice obrazovanje
i dostojan posao. Voljeti i željeti život znači – stoji u zaključku dokumenta – zauzimati
se kako bi muškarci i žene kao dar prihvatili život, brižno ga čuvali i živjeli u
zajedništvu i solidarnosti. (23. studenoga 2006. – RV) Predsjednik Michiko
Nivano, stariji sin utemeljitelja budističke zajednice Rissho Kosei-kai, istaknuo
je kako u raspravama i sukobima između vjerskih zajednica, bez obzira tko pobijedi,
istina pretrpi sramotu, a religija gubi vrijednost u očima naroda. U današnjem svijetu,
sve više povezanom obavijesnim sredstvima, treba naći sredstva dijaloga, riječi koje
svi razumiju i upoznati kulturu i tradiciju koje stoje iza termina koji se upotrebljavaju
– kazao je Michiko Nivano u razgovoru s našim novinarom. Otac Michika Nivana je kao
stručnjak 1965. godine bio pozvan na II. vatikanski sabor. Od tada budistička zajednica
održava dijalog s Katoličkom Crkvom, posebice s isusovcima u Tokiju, fokolarinima,
a odnedavno i sa zajednicom svetoga Egidija. Prema mišljenju isusovca Giuseppea Pittaua
među budistima ova je zajednica najotvorenija za suradnju, posebice na području obrazovanja
i obitelji. U jednom je dopisu upućenom toj budističkoj zajednici, nadbiskup Fitzgerald,
bivši predsjednik Papinskoga vijeća, istaknuo kako su uzajamni i prijateljski odnosi
između Vatikana i članova te zajednice pridonijeli stabilnosti među organizacijama,
promicanju međureligijskoga dijaloga općenito, a posebice između budista i katolika.