Uz liturgijska čitanja XXXIII. nedjelje kroz godinu razmišlja velečasni Denis Barić

Draga braćo i sestre!
Zasigurno ste puno puta u životu imali iskustvo čekanja ili pak iščekivanja. I dok smo čekajući neku osobu ili neki događaj u svojevrsnoj prednosti koja nam daje znati o kome, odnosno o čemu je riječ, u iskustvu iščekivanja pred nama stoji mnoštvo nepoznanica, pitanja, nedoumica, možda čak i sumnji o tome što će se dogoditi. Čini mi se kako je u evanđelju XXXIII. nedjelje kroz godinu upravo riječ o iščekivanju. Kako se približavamo kraju liturgijske, odnosno crkvene godine, Kristova riječ obučena u slovo znakova i apokaliptičkih slika koji daju naslutiti kraj vremena, ima za cilj pripraviti učenike za drugi Kristov dolazak. I tako iščekivanju prethodi priprava, koja može djelovati ublažujuće s obzirom na težinu glagolskih izraza kojima se najavljuju „oni dani“: sunce će pomrčati, zvijezde padati, nebeske će se sile poljuljati. Čovjek vjernik ne može ne pitati se, ako je Evanđelje Radosna vijest spasenja, čemu te teške besjede koje odražavaju nemogućnost povezivanja Isusovog upućivanja na zapovijed ljubavi, istine, pravde, mira i praštanja? Kako bi učenicima prispodobio svoj drugi dolazak, Isus koristi drvo smokve koja u Bibliji odražava periode napretka i uspjeha u povijesti. Sjediti pod smokvom značilo je blagostanje i mir u životu. No, s druge strane ona u Palestini posljednja zazeleni, pred samo ljeto. Dok ostala stabla znaju propupati prilikom kratkog razdoblja toplih dana, smokva čeka dok sigurno nastupi toplo razdoblje. Ovakva usporedba upozorenje je da kršćani ne nasjedaju lažnim prorocima koji pokušavaju izračunati skori nastup sudnjeg dana. I dok će nebo i zemlja uminuti, Kristova riječ ne, neće uminuti. To nam je garancija da unatoč svemu ostanemo vjerni Kristovoj riječi pripravljajući se za Njegov drugi dolazak već ovdje na zemlji, gdje se u svakodnevnim brigama nastojimo truditi oko dobra koje nas čini toliko sličnima Kristu. Neka pitanje: „Kada će se to zbiti?“ ne bude puka radoznalost koja će nas odvesti putem predodžbi mase u kojoj su jedni zagledani u okrugle brojeve decimalnog sustava, a drugi pak slažu slike na nebeskom svodu i astrologijom žele otkriti kada će to Krist doći. Stoga bih uistinu želio da taj Kristov dolazak ne shvatimo kao vlastitu izgubljenost u slijepoj ulici vlastitih predodžbi i jeftinih nadanja, već prije svega kao zahtjev i ozbiljnu utjehu prepunu nade za sve koji vjeruju, jer ukoliko je uistinu Kristova evanđeoska riječ Radosna vijest, zar onda ima razloga za strah?