Uz liturgijska citanja 26.nedjelje kroz godinu razmišlja fra Dragan Ružic

Nedavno su nas izvijestile neke dnevne novine kako su u jednom gradu na sjeveru Hrvatske pripadnici nekršcanske religije molitvom lijecili bolesne, a cak su i izgonili zloduhe. Na skupu je bilo oko pedesetak osoba, pretpostavljamo da je medu njima bilo i kršcana. Ovo nedjeljno evandelje donosi nam prizor u kojem se Ivan obraca Isusu rijecima: «Ucitelju, vidjesmo jednoga kako u tvoje ime izgoni zloduhe. Mi smo mu branili jer ne ide s nama». A Isus rece : «Ne branite mu! Jer nitko ne može uciniti nešto silno u moje ime pa me ubrzo zatim grditi. Tko nije protiv nas, za nas je». Ivanov istup je znak da apostolima vjerojatno nije bilo jasno ili nisu bili razumjeli da pripadnost Isusovoj skupini bijaše dar ciste velikodušnosti: nitko se od njih nije Isusu predstavio sa zaslugama kako bi ga izabrao; Isus se predstavlja njima, svakoga pojedinog susrece na njegovu vlastitom putu i zove ga, znajuci dobro da nije ni bolji ni osobitiji od drugih. U tom smislu i drugi su mogli biti pozvani. U svakomu je Bog posijao sjeme dobra. Kada i kako ce to sjeme poceti nicati i plod donositi ovisi od odluke svakog pojedinca. Ponekad slicimo Ivanu i ostalim apostolima. Ljubomorni smo na one koji, iako ne pripadaju našoj družbi, cine djela bolja od naših i onda se branimo «ali ovaj nije naš, ne pripada nama». Sveopcem pozivu na dobro i cinima ljubavi suprotstavljamo bijedne probitke i mjerila vlasti i iskljucivosti koje Isus posve odbacuje. Kao da želimo braniti cistocu vjere i pravo Boga, a ustvari tim mu samo umanjujemo znacenje, cineci ga smiješnim pred svijetom, a to onda može imati kao posljedicu izazivanje sablazni. No, prije nego se osvrnemo na Isusove rijeci o sablazni, riješimo onu dvojbu s pocetka: smiju li kršcani ici bilo komu i tražiti duhovno ozdravljenje ili izgon zloduha? Ovdje nam pomaže jedna pojedinost kako u Ivanovoj tvrdnji tako i u Isusovu odgovoru. Naime, u oba slucaja spominje se kako je onaj nepoznati izgonitelj zloduha djelovao u ime Isusovo. Crkva je to pretocila u pravilo: kršcanin se za duhovnu pomoc obraca svome sveceniku, a ako je potreban izgon zloduha utjece se sveceniku koji ima izricito dopuštenje od mjesnog biskupa da to cini. Osim toga nema ozdravljenja, oslobodenja, rasterecenja bez prethodne temeljite ispovijedi.
Nadalje Isus veli: «…tko bi sablaznio jednoga od ovih najmanjih što vjeruju daleko bi bilo bolje da s mlinskim kamenom o vratu bude bacen u more». Na grckom se sablazan kaže skándalon a izvorno ta rijec znaci stupica, smetnja, zapreka, kamen na putu, ali ne bilo kakav kamen vec onaj u koji udarimo nogom i spotaknemo se. Isusov govor je istocnjacki, semitski, prepun krajnosti i kontrasta. U ovom slucaju on životu duše kao da suprotstavlja smrt tijela. Isus nas ovim govorom želi upozoriti na težinu sablazni koju svojim životom, ponašanjem, djelima ili pak primjerom možemo uciniti onima koji su maleni, ne samo u tijelu nego prije svega u vjeri. Postati sablazan za nekoga znaci zaprijeciti mu vjeru, nadu, onemoguciti mu da svoj život ispuni ljubavlju. Dakle, nije samo rijec o lošem primjeru, jest i o njemu, ali više o štetnu ponašanju, koje onda postaje zapreka na putu vjere malenima, na putu dozrijevanja i rasta. S tog stajališta sablazniti malne znaci kraduci im vjeru i nadu oduzimati im život, ubijati im postojanje.
Kao što trebamo paziti da ne postanemo sablazan treba paziti i da ne padnemo, da se ne zaustavimo na putu vjere i kršcanske zrelosti. I ovdje Isus nastupa slikovitim izricajima: «Ako te ruka i noga sablažnjavaju, odsjeci ih…ako te oko sablažnjava, iskopaj ga…». Što nam je bliže od naše ruke, noge i oka? Isus nam želi poruciti: eto i njih se trebamo biti spremni odreci kako ne bismo izgubili vjeru, stvarnost tako važnu i dragocjenu. Za vjeru moramo biti spremni položiti i vlastiti život. Muceništvo je upravo svjedocanstvo da vjera vrijedi više od života.
Na nesrecu sablazan nije novost ni za Crkvu. Izmedu dvanaestorice apostola koje je Isus izabrao, bijaše jedan koji je postao izdajnik. Povijest je Crkve prepuna uzlaza i padova. Danas se govori o krizi u Crkvi. Vremena su teška za onoga tko želi biti kršcanin-katolik. I ovih dana novine su na prvim stranicama donosile vijesti o biskupu iz Amerike koji je upao u izopcenje, a u Hrvatskoj su nezdravom radoznalošcu prebirali po životnoj prici jednog svecenika. I kad bismo povjerovali u dobre namjere doticnih medija, žalosno je da gotovo nikada ne govore o primjeru, tihom i postojanom, ostale 'jedanaestorice', onih koji ostaju vjerni, na putu zahtjevne ali moguce svetosti. Upravo u vremenima u kojim je Crkva prolazila najteže trenutke, Bog je znao podici najvece svece, koji su je podsjetili na njezino izvorno poslanje. Ovo je vrijeme u kojem se trebamo usredotociti još više na svetost. Iako bi s pjesnikom Nikolom Šopom mogli pomisliti: «Isuse, umoran si, tebi se sniva», on je s nama, kako je obecao, do svršetak svijeta, budan i uvijek na kormilu svoje lade!