Uz liturgijska citanja 25. nedjelje kroz godinu, razmišlja fra Dragan Ružic

Citanja ove 25. nedjelje kroz godinu predstavljaju nam u krutoj stvarnosti sliku društvenog stanja u kojem živimo. Stanje prepuno napetosti, nasilja koje vidimo posvuda, koje osjecamo u zraku, ali još i više, koje osjecamo živim unutar sebe. Ako Marx kaže da je korijen tih zala u izgradnji kapitalistickoga gospodarskog sustava, sv. Jakov vidi u pohoti covjeka, kojega je pobijedio grijeh, izvor nereda i tjeskobe, koji nas pritišcu. I sve to, jer izvor na kojem zahvacamo je uvijek i jedini, a to je naša sebicnost, a ne istina na koju se treba pozvati kako bismo izgradili bolji svijet. Ubijen je Bog, o njegovoj se smrti pjeva, a na njegovo mjesto došlo je naše «ja» puno smrti. Ja sam bog i kao takav prvi, najbolji. Drugi, koji me nastoje srušiti moraju pod svaku cijenu biti poraženi. Eto kako nastaju napetosti, pohote, nasilje, smrt. Takav je portret apostola što ga cini Marko. To su ljudi još ispunjeni smrcu. Svadaju se kako bi doznali koje ih mjesto ceka kad se ostvari kraljevstvo o kojem su slušali. Tko to od nas ne bi razmišljao poput apostola? Što je bilo lošega u nasljedovanju covjeka koji je obecavao kraljevstvo? Što je zlo misliti na vlast kojoj je svrha dobro ljudi? Svi smo uvjereni da djelovanje onoga tko ima vlast, u razmišljanju ljudi, vrijedi mnogo više od dobra što ga može uciniti onaj tko nema vlasti. Gospodinov je odgovor strašan. Potresa naš nacin razmišljanja: «I uzme dijete i rece: ako ne postanete kao ova djeca necete uci u kraljevstvo». Apostoli nisu razumjeli, nisu mogli razumjeti, jer je snažna žudnja za vlašcu kod ljudi. Isus je, uz to, govorio o kraljevstvu, a u logici kraljevstva, nema mjesta porazu. Eto zašto vidimo apostole gluhe na Kristov ljudski poraz i još zadubljene u pitanju tko ce biti najveci u tom kraljevstvu. «Ako tko želi biti prvi, neka bude od svih posljednjih i svima sluga!» a sluga je izricit izraz Kristove muke, to je negacija svake ljudske moci. Isus dolazi kao bi izmijenio ljudske težnje i podsjeca kako vlast nije oslobadajuca. Prije ili poslije ljudska se moc okrene protiv onoga tko je posjeduje. Vlast dakako dolazi od Boga i utemeljena je na ljubavi, na «služenju» braci, moc je nešto drugo. Tko više ljubi može obnašati vlast što znaci da može služiti. Kršcanin ukoliko je svijetlo zemlje ima vlast da prosvijetli, svojim životnim ponašanjem, one koji drže moc. On je sluga istine. On je osim toga i sol svijeta i ima vlast, dakle dužnost rastvoriti se, darovati život, umrijeti ako je potrebno, ali sa sviješcu spoznaje da kao što nema prijestolja za Sina covjecjeg tako nema ni prijestolja za onoga tko «želi biti prvi». Današnja citanja su mali dio cjelovitog Isusovog naucavanja kojemu je svakako bilo na srcu da ocuva svoje ucenike od bolesti moci. Uvijek, naime, u pismima mocnici ce biti sniženi, oholi poniženi. Medu blaženstvima nikada necemo procitati onu o mocnicima, pa kad su to iz filantropskih razloga. Naprotiv nalazimo da su blaženi siromasi, ožalošceni, razbaštinjeni. Za Kristove ucenike put je utrt vec za njegova zemaljskoga života i taj put uzlazi iz dana u dan, za njega kao i za nas, križni put koji vodi do križa.