Nadbiskup Bruno Forte o enciklici 'Bog je ljubav'

„Živjeti ljubav i na taj način u svijet unijeti svjetlo Božje, na to želim pozvati ovom enciklikom“ tim riječima sam Sveti Otac govori o cilju svoje prve enciklike. Dokument, kako se i predviđalo, izazvao je veliki odjek. Brojni su se začudili zbog teme ljubavi koju je izabrao Benedikt XVI. Nadbiskup Bruno Forte kazao je za Radio Vatikan kako ova tema nije nipošto istrošena, jer duboko zahvaća u ljudsko postojanje. Eto zašto je Sveti Otac, tako reći, najprije gledao scenarije srca. Enciklika gleda i na scenarije vremena – nasuprot rastućem suprotstavljanju, poziva nas na bitno: neće biti mira bez dijaloga i uzajamnoga praštanja, bez pravde; zatim se enciklika obraća scenariju Crkve. Ratzinger već godinama zastupa reformu Crkve, onakvu kakvu je Sabor započeo. To znači vratiti se bitnome, središtu, Božjoj jednostavnosti, Bogu koji je ljubav. Na primjedbu novinara kako se u enciklici zamjećuje pjesnički duh, nadbiskup je odgovorio kako se osjeća trostruki registar, vrsnoga teologa kakav je Joseph Ratzinger, a teologija je lijepa jer raspravlja o Božjoj ljepoti; čovjeka kulture što je veoma lijepa književna profinjenost te je na neki način upoznala deklinacije i sprezanje ljubavi i u registrima poezije, glazbe. Zatim tu je i tjeskoba pastira. Pastir koji namjerava pokazati ne samo istinu kršćanstva, nego i koliko je lijepa istina, koliko ispunja srce i život. Sveti Augustin je govorio, „Ne možemo ljubiti nego ono što je lijepo“. Na upit kako se enciklika postavlja nasuprot „nečuvene stvarnosti“ da je Krist utjelovljena ljubav Božja, temelj kršćanstva, odgovorio je s genijalnim rješenjem – ne suprotstavljajući eros i agape, odnosno ljubav koja se dariva i strastvenu ljubav, nego uključivanjem erosa u agape. Papa ustrajava u tvrdnji „nije moguće negirati strastveno, ljudsko obilježje: to bi bilo kao negiranje čovjeka u igri ljubavi. Potrebno je prihvatiti i pročistiti tu ljubav, osloboditi je onih sebičnih napetosti koje ranjavaju i ne izgrađuju pravu ljubav – istaknuo je nadbiskup. Od samog početka enciklike Sveti Otac upozorava kako postoji problem priopćivanja, odnosno izgubilo se pravo značenje riječi 'ljubav'. U stvari govor o ljubavi bio je uvijek slojevit i višeznačan. Sama riječ eros ima dublje značenje od onoga koje mu se danas pridaje. Prema Platonovu djelu 'Simposion' eros je dijete siromaštva, tako reći eros nastaje iz duboke potrebe biti ljubljen i ljubiti, stoga istovremeno ima odvažnost i stvaralaštvo koje samo ljubav uspijeva pokrenuti. Eros se čak može pridati Bogu, kako to čini Origen i brojni Crkveni oci, jer Bog ima hrabrosti ljubiti, posjeduje stvaralaštvo u ljubavi i istovremeno veličinu da postane ponizan, potreban naše ljubavi. Uz ovaj način govora postoji govor o ljubavi-agape, što je novozavjetni termin za besplatnu ljubav, ljubav koja dolazi odozgor. Na koncu postoji filija – ljubav-prijateljstvo. Eto, to je poruka enciklike. Bog nas ljubi potpunom i neizmjernom ljubavlju, od nas traži ljubav koju mu možemo dati, On tu ljubav uspijeva preobličiti i učiniti u povijesti izvorom obnovljenoga zalaganja u međuljudskim odnosima, ali i u izgradnji pravednijega društva. Drugi bi dio enciklike bio nerazumljiv bez prvoga – zaključio je nadbiskup.