U intervjuu koji je 5. kolovoza u Castel Gandolfu dao njemačkim novinarima, Sveti
je Otac govorio i o promjenama koje je unio u slavljenje beatifikacija i kanonizacija,
te iznio neke vlastite osobine. Poslušajmo posljednji dio tog razgovora.
Sveti
Oče, Vaš je predhodnik proglasio blaženima i svetima vrlo veliki broj kršćana. Neki
drže, čak i malo previše. Moje je pitanje sljedeće: beatifikacije i kanonizacije donose
Crkvi nešto novo, samo ako se te osobe mogu smatrati pravim uzorima. U odnosu na druge
zemlje Njemačka daje relativno malo svetih i blaženih. Može li se učiniti nešto kako
bi se ta pastoralna dimenzija razvila, i kako bi potreba za beatifikacijama i kanonizacijama
dala istinski pastoralni plod? Na početku sam i ja pomalo imao osjećaj da nas
velika količina beatifikacijâ gotovo pritišće, te da je možda trebalo više birati
likove koji su jasnije ulazili u našu svijest. U međuvremenu sam beatifikacije decentralizirao,
kako bih te likove učinio vidljivijima na specifičnim mjestima kojima oni pripadaju.
Možda neki svetac iz Gvatemale ne zanima nas u Njemačkoj i obratno, neki iz Altöttinga
možda ne zanima u Los Angelesu, i tako dalje, zar ne? Osim toga, mislim da se ta decentralizacija
slaže s kolegijalitetom biskupâ i njegovim zbornim strukturama, te da je to prikladno
upravo kako bi se istaknulo kako različite zemlje imaju svoje vlastite likove, i da
su oni djelotvorni poglavito u svojim zemljama. Primijetio sam također da se te beatifikacije
u različitim mjestima tiču bezbroj osoba, te da ljudi kažu: "Konačno, on je jedan
od nas!", odlaze k njemu i to ih nadahnjuje. Blaženik pripada njima, a mi smo zadovoljni
što ih je mnogo. I ako ih i mi postupno, s razvojem svjetskoga društva, bolje upoznamo,
lijepo je. Ali ponajviše je važno da i na tom području postoji raznoličnost, te je
stoga važno da i mi u Njemačkoj naučimo poznavati svoje vlastite likove i radovati
im se. Uz ove, tu su kanonizacije većih likova, koji su važni za cijelu Crkvu. Mislim
da bi pojedinačne biskupske konfrencije trebale izabrati, trebale bi vidjeti što je
odgovarajuće za nas, što nam doista nešto govori, i trebali bi učiniti vidljivima
te likove – ne previše brojne – koji ostavljaju snažan dojam. One to mogu učiniti
katehezom, propovijedanjem, a možda bi se mogli predstaviti i nekim filmom. Mogao
bih zamisliti vrlo lijepih filmova. Ja, naravno, dobro poznajem samo crkvene oce:
film o Augustinu, pa i o Grguru Nazijanskome i njegovoj vrlo posebnoj osobi, njegovome
stalnom bježanju od sve većih odgovornosti koje su mu davane, i tako dalje. Treba
nastojati proučavati: nisu uvijek samo ružne situacije o kojima se snimaju brojni
naši filmovi, nego ima divnih povijesnih likova koji nisu nikako dosadni, i koji su
vrlo aktualni. Treba, dakle, nastojati ne preopteretiti previše ljude, nego za mnoge
učiniti vidljivima likove koji su aktualni i koji nas nadahnjuju.
Mislite
na priče u kojima ima i humora? U Münchenu Vam je 1989. godine dodijeljeno odličje
Karl Valentin Orden. Koju ulogu u životu jednoga Pape imaju humor i lakoća postojanja? (smijeh)
Ja nisam čovjek kojemu vicevi stalno dolaze na pamet. No, znati vidjeti i zabavni
vidik života i njegovu radosnu dimenziju, te ne uzimati sve tako tragično, to držim
vrlo važnim, i rekao bih da je to potrebno i za moju službu. Neki je pisac bio rekao
da anđeli mogu letjeti, jer se ne shvaćaju preozbiljno. Možda bismo i mi mogli malo
više letjeti, kad si ne bismo davali toliko važnosti.
Kada netko ima tako
važnu zadaću kao što je Vaša, Sveti Oče, prirodno je da Vas se promatra. Drugi govore
o Vama. Čitajući, pogodilo me ono što kažu brojni promatrači: da je papa Benedikt
drugačija osoba od kardinala Ratzingera. Kako se Vi vidite, ako si mogu dopustiti
to pitanje? Već sam više puta bio raščlanjen: u profesora iz prvoga razdoblja
i onoga iz srednjega razdoblja, u prvoga kardinala i u onoga poslije. Sada dolazi
nova podjela. Naravno, okolnosti, situacija, a i ljudi, utječu, jer se imaju različite
odgovornosti. Ali – recimo to tako – moja temeljna osobnost, također i moje temeljno
viđenje, razvili su se, ali u svemu onome što je bitno, ostali su isti, i raduje me
što se sada ističu vidici koji se prije nisu toliko primjećivali.
Može
li se reći da Vam se vaša zadaća sviđa, da nije teret za Vas? To bi bilo malo
previše, jer u stvari je naporno, ali u svakom slučaju nastojim pronaći radost i ovdje.
Na koncu razgovora, novinar ZDF-a zahvalio je Svetomu Ocu u svoje,
i u ime svojih kolega, za – kako je kazao – ovu "svjetsku premijeru", te izrazio radost
zbog Papina sljedećeg posjeta Njemačkoj.