Latinski kao službeni svjetski jezik u skoroj budućnosti

Latinski kao službeni svjetski jezik u skoroj budućnosti – pod tim je naslovom vatikanski dnevnik Osservatore Romano 13. kolovoza objavio članak Marija Gabriela Giordana, koji u latinskome vidi prikladno sredstvo za službeni jezik Europske unije. Proces globalizacije i stvarnost Europske unije čije su se zemlje kroz dvadeset stoljeća služile latinskim jezikom, a i njezino službeno geslo „in varietate concordia“, kao uostalom i geslo Sjedinjenih Američkih Država „e pluribus unum“ zahtijevaju nadnacionalni jezik – piše Giordano, koji priznaje sadašnju prevlast engleskoga jezika. Ipak je riječ o nacionalnome jeziku koji se, poput francuskoga u prošlim stoljećima, nametnuo iz točno određenih gospodarskih i političkih razloga. Stoga bi i engleski jezik mogao doživjeti sudbinu francuskoga, ako nestanu razlozi njegove prevlasti. Isto se ne može reći za latinski jezik kojim se služimo već dvije tisuće godina, čime se niti jedan jezik ne može pohvaliti – stoji u članku. Latinski se, budući da je izražavao univerzalnu kulturu, nametnuo kao svjetski jezik, a ne kao jezik neke posebne zajednice. U članku se podsjeća kako je latinski jezik šezdesetih i sedamdesetih godina bio uklonjen iz talijanskih škola zbog ideoloških, odnosno demagoških razloga. Mnogi će se, slušajući ovo, prisjetiti što se u ono vrijeme događalo u našoj domovini. S druge pak strane – podsjeća autor – istina je da je u Europi i općenito u svijetu latinski jezik postao predmet intenzivnijega proučavanja. U Nizozemskoj je prije deset godina ustanovljenja radio postaja za latinski jezik, „Nuntii latini“ koja i danas emitira vijesti na latinskome jeziku. U članku se ističe, također, kako je latinski jezik u Italiji bio smatran jezikom elite i stoga čimbenikom društvene diskriminacije u odgojnome procesu. Ta očita predrasuda posebnoga onovremenog političkog ozračja žrtvovala je svrsishodnu ulogu latinskoga jezika kao prigodu za proučavanje prirode i dinamike jezične strukture općenito, što je imalo već dobro poznatu posljedicu nepoznavanja pisanja na talijanskome jeziku – zaključio je Giordano.