Intervju koji je Sveti Otac dao njemačkim televizijskim postajama i Vatikanskome radiju,
obišao je svijet, a brojni su komentatori istaknuli rečenicu u kojoj Papa kaže da
katolištvo nije gomila zabranâ nego pozitivni izbor, te da današnji čovjek treba shvatiti
kako je lijepo vjerovati, kako bi u Kristu otkrio ljudsko lice Boga. U tom dugom intervjuu
Papa je govorio o brojnim temama. Danas ćemo poslušati dio u kojemu govori o vanjskoj
politici, Petrovoj službi i ekumenskim odnosima.
Sveti Oče, jedno pitanje
o vanjskoj politici. Nada je za mir na Bliskome istoku iz prošlih tjedana ponovno
postala malena. Kakve mogućnosti za Svetu Stolicu vidite u odnosu na sadašnje stanje?
Kako Vi možete pozitivno utjecati na stanje, na razvoj događaja na Bliskome istoku? Naravno
da nemamo nikakvu političku mogućnost, a mi i ne želimo nikakvu političku vlast. Obraćamo
se kršćanima i svima koji se na neki način osjećaju dirnuti riječima Svete Stolice,
kako bi se pokrenule sve snage koje priznaju da je rat najgore rješenje za sve. Rat
nikome ne nosi dobro, pa čak ni tobožnjim pobjednicima. Mi u Europi to dobro znamo,
nakon dva svjetska rata. Ono što svi trebaju to je mir. U Libanonu postoji jaka kršćanska
zajednica, ima kršćana među Arapima, ima kršćana u Izraelu, a kršćani iz cijeloga
svijeta zauzimaju se za te svima nama drage zemlje. Postoje moralne snage koje su
spremne učiniti kako bi se shvatilo da je jedino rješenje to da moramo zajedno živjeti.
Te snage želimo pokrenuti: političari trebaju pronaći prave putove kako bi se to što
prije dogodilo, te da to bude trajno
Kao rimski biskup Vi ste Petrov nasljednik.
Kako se u današnje doba može na prikladan način očitovati Petrova služba? Kako
vidite odnos napetosti i ravnotežu između Papina primata s jedne strane i kolegijaliteta
biskupa s druge? Naravno da postoji odnos napetosti i ravnoteže, a mi kažemo
da on treba postojati. Višestranost i jedinstvo uvijek trebaju iznova nalaziti svoj
uzajamni odnos, a on se treba na uvijek nov način uključivati u promjenjive svjetske
situacije. Danas imamo novu polifoniju kultura, u kojoj Europa nije jedina odlučujuća,
nego kršćanske zajednice raznih kontinenata sve više dobivaju svoju težinu, vlastitu
boju. Uvijek moramo iznova upoznavati stapanje različitih sastavnica. Stoga smo razvili
razna sredstva: takozvani posjeti biskupa „ad limina“, koji su uvijek postojali, ali
sada se njima puno više služimo, kako bi biskupi razgovarali sa svim instancijama
Svete Stolice, a i sa mnom. Osobno razgovaram sa svakim biskupom. Već sam razgovarao
gotovo sa svim afričkim biskupima, a i s brojnima iz Azije. Sad će doći oni iz Srednje
Europe, Njemačke, Švicarske, a na ovim susretima, na kojima se upravo centar i periferija
nalaze zajedno, u slobodnoj razmjeni, mislim da se u toj uravnoteženoj napetosti razvija
pravilan uzajamni odnos. Imamo i druga sredstva, poput sinode, konzistorija, koje
ću sada redovito održavati i koje bih želio pojačati, na kojima se čak i bez dnevnoga
reda može zajedno razgovarati o aktualnim problemima, i tražiti rješenja. S jedne
strane znamo da Papa nije apsolutni monarh, ali treba – tako reći – uosobljavati sveukupnost
koja zajedno sluša Krista. Ali svijest o tome da je potrebna jedna objedinjujuća instancija,
koja jamči neovisnost od političkih snaga, te da se „kršćanstva“ ne poistovjećuju
previše s nacijama, upravo ta svijest, da je potrebna takva viša i šira instancija
koja stvara jedinstvo u dinamičnoj integraciji svega, a s druge pak strane prihvaća
i promiče mnogostranost, ta je svijest veoma jaka. Stoga mislim da ovdje uistinu postoji
intimno pristupanje Petrovoj službi koje se izražava u htijenju da ju se još više
razvija, tako da odgovori Božjoj volji i potrebama vremena.
Njemačka kao
zemlja reforme, naravno da je na poseban način obilježena odnosima između raznih vjeroispovijesti.
Ekumenski su odnosi osjetljiva stvarnost, koja uvijek nailazi na nove teškoće. Kakve
mogućnosti vidite za poboljšanje odnosa s Evangeličkom Crkvom, odnosno koje teškoće
vidite na tome putu? Možda je važno reći kako Evangelička Crkva predstavlja
znatne različnosti. U Njemačkoj imamo, ako se ne varam, tri veće zajednice: luterane,
reformirane i Prusku uniju. Osim toga, danas se oblikuju brojne slobodne Crkve (Freikirchen)
i, unutar klasičnih Crkvi, pokreti, poput „Ispovijedajuće Crkve“, i tako dalje. Riječ
je, dakle, i o cjelini s mnogo glasova, s kojima trebamo uspostaviti dijalog tražeći
jedinstvo uz poštovanje prema mnoštvu glasova, i s kojom želimo surađivati. Vjerujem
da prva stvar koju u ovome društvu trebamo napraviti jest da se svi zajedno zauzmemo
kako bi učinili jasnim, kako bi pronašli i u praksi primijenili velike etičke smjernice,
te tako jamčili etičku čvrstoću društva, bez koje ono ne može ostvariti politički
cilj, a to je pravednost za sve, skladan suživot i mir. Vjerujem da se u tome smislu
dosta učinilo, da se pred velikim moralnim izazovima već doista zajedno nalazimo na
kršćanskom zajedničkom temelju. Naravno da je riječ o svjedočenju Boga u svijetu,
koji, kao što samo već rekli, ima teškoća u njegovu traženju, o tome da se Bog učini
vidljivim u ljudskome licu Isusa Krista, da ljudima ponudimo također pristup onim
izvorima bez kojih moral postaje sterilan i gubi svoja uporišta, te da podarimo radost,
jer nismo izolirani u ovome svijetu. Samo tako se rađa radost pred veličinom čovjeka
koji nije neuspjeli proizvod evolucije, nego slika Božja. Trebamo se kretati na ovim
dvjema razinama – tako reći – onoj velikih etičkih uporišta i onoj koja očituje –
počevši od nutrine i orijentirajući se prema njima – nazočnost Boga, osobnoga Boga.
Ako to činimo, i poglavito ako u svim svojim pojedinim zajednicama nastojimo ne živjeti
vjeru na samostalan način, nego polazeći uvijek od njezinih najdubljih temelja, tada
možda nećemo tako brzo postići izvanjsko očitovanje jedinstva, ali ćemo ići prema
unutarnjem jedinstvu, koje će nas, ako Bog da, jednoga dana dovesti i do njegovih
vanjskih očitovanja.