2006-08-15 18:53:38

Nastavak intervjua sa Svetim Ocem


Intervju koji je Sveti Otac dao njemačkim televizijskim postajama i Vatikanskome radiju, obišao je svijet, a brojni su komentatori istaknuli rečenicu u kojoj Papa kaže da katolištvo nije gomila zabranâ nego pozitivni izbor, te da današnji čovjek treba shvatiti kako je lijepo vjerovati, kako bi u Kristu otkrio ljudsko lice Boga. U tom dugom intervjuu Papa je govorio o brojnim temama. Danas ćemo poslušati dio u kojemu govori o vanjskoj politici, Petrovoj službi i ekumenskim odnosima.

Sveti Oče, jedno pitanje o vanjskoj politici. Nada je za mir na Bliskome istoku iz prošlih tjedana ponovno postala malena. Kakve mogućnosti za Svetu Stolicu vidite u odnosu na sadašnje stanje? Kako Vi možete pozitivno utjecati na stanje, na razvoj događaja na Bliskome istoku?
Naravno da nemamo nikakvu političku mogućnost, a mi i ne želimo nikakvu političku vlast. Obraćamo se kršćanima i svima koji se na neki način osjećaju dirnuti riječima Svete Stolice, kako bi se pokrenule sve snage koje priznaju da je rat najgore rješenje za sve. Rat nikome ne nosi dobro, pa čak ni tobožnjim pobjednicima. Mi u Europi to dobro znamo, nakon dva svjetska rata. Ono što svi trebaju to je mir. U Libanonu postoji jaka kršćanska zajednica, ima kršćana među Arapima, ima kršćana u Izraelu, a kršćani iz cijeloga svijeta zauzimaju se za te svima nama drage zemlje. Postoje moralne snage koje su spremne učiniti kako bi se shvatilo da je jedino rješenje to da moramo zajedno živjeti. Te snage želimo pokrenuti: političari trebaju pronaći prave putove kako bi se to što prije dogodilo, te da to bude trajno

Kao rimski biskup Vi ste Petrov nasljednik. Kako se u današnje doba može na prikladan način očitovati Petrova služba? Kako vidite odnos napetosti i ravnotežu između Papina primata s jedne strane i kolegijaliteta biskupa s druge?
Naravno da postoji odnos napetosti i ravnoteže, a mi kažemo da on treba postojati. Višestranost i jedinstvo uvijek trebaju iznova nalaziti svoj uzajamni odnos, a on se treba na uvijek nov način uključivati u promjenjive svjetske situacije. Danas imamo novu polifoniju kultura, u kojoj Europa nije jedina odlučujuća, nego kršćanske zajednice raznih kontinenata sve više dobivaju svoju težinu, vlastitu boju. Uvijek moramo iznova upoznavati stapanje različitih sastavnica. Stoga smo razvili razna sredstva: takozvani posjeti biskupa „ad limina“, koji su uvijek postojali, ali sada se njima puno više služimo, kako bi biskupi razgovarali sa svim instancijama Svete Stolice, a i sa mnom. Osobno razgovaram sa svakim biskupom. Već sam razgovarao gotovo sa svim afričkim biskupima, a i s brojnima iz Azije. Sad će doći oni iz Srednje Europe, Njemačke, Švicarske, a na ovim susretima, na kojima se upravo centar i periferija nalaze zajedno, u slobodnoj razmjeni, mislim da se u toj uravnoteženoj napetosti razvija pravilan uzajamni odnos. Imamo i druga sredstva, poput sinode, konzistorija, koje ću sada redovito održavati i koje bih želio pojačati, na kojima se čak i bez dnevnoga reda može zajedno razgovarati o aktualnim problemima, i tražiti rješenja. S jedne strane znamo da Papa nije apsolutni monarh, ali treba – tako reći – uosobljavati sveukupnost koja zajedno sluša Krista. Ali svijest o tome da je potrebna jedna objedinjujuća instancija, koja jamči neovisnost od političkih snaga, te da se „kršćanstva“ ne poistovjećuju previše s nacijama, upravo ta svijest, da je potrebna takva viša i šira instancija koja stvara jedinstvo u dinamičnoj integraciji svega, a s druge pak strane prihvaća i promiče mnogostranost, ta je svijest veoma jaka. Stoga mislim da ovdje uistinu postoji intimno pristupanje Petrovoj službi koje se izražava u htijenju da ju se još više razvija, tako da odgovori Božjoj volji i potrebama vremena.

Njemačka kao zemlja reforme, naravno da je na poseban način obilježena odnosima između raznih vjeroispovijesti. Ekumenski su odnosi osjetljiva stvarnost, koja uvijek nailazi na nove teškoće. Kakve mogućnosti vidite za poboljšanje odnosa s Evangeličkom Crkvom, odnosno koje teškoće vidite na tome putu?
Možda je važno reći kako Evangelička Crkva predstavlja znatne različnosti. U Njemačkoj imamo, ako se ne varam, tri veće zajednice: luterane, reformirane i Prusku uniju. Osim toga, danas se oblikuju brojne slobodne Crkve (Freikirchen) i, unutar klasičnih Crkvi, pokreti, poput „Ispovijedajuće Crkve“, i tako dalje. Riječ je, dakle, i o cjelini s mnogo glasova, s kojima trebamo uspostaviti dijalog tražeći jedinstvo uz poštovanje prema mnoštvu glasova, i s kojom želimo surađivati. Vjerujem da prva stvar koju u ovome društvu trebamo napraviti jest da se svi zajedno zauzmemo kako bi učinili jasnim, kako bi pronašli i u praksi primijenili velike etičke smjernice, te tako jamčili etičku čvrstoću društva, bez koje ono ne može ostvariti politički cilj, a to je pravednost za sve, skladan suživot i mir. Vjerujem da se u tome smislu dosta učinilo, da se pred velikim moralnim izazovima već doista zajedno nalazimo na kršćanskom zajedničkom temelju. Naravno da je riječ o svjedočenju Boga u svijetu, koji, kao što samo već rekli, ima teškoća u njegovu traženju, o tome da se Bog učini vidljivim u ljudskome licu Isusa Krista, da ljudima ponudimo također pristup onim izvorima bez kojih moral postaje sterilan i gubi svoja uporišta, te da podarimo radost, jer nismo izolirani u ovome svijetu. Samo tako se rađa radost pred veličinom čovjeka koji nije neuspjeli proizvod evolucije, nego slika Božja. Trebamo se kretati na ovim dvjema razinama – tako reći – onoj velikih etičkih uporišta i onoj koja očituje – počevši od nutrine i orijentirajući se prema njima – nazočnost Boga, osobnoga Boga. Ako to činimo, i poglavito ako u svim svojim pojedinim zajednicama nastojimo ne živjeti vjeru na samostalan način, nego polazeći uvijek od njezinih najdubljih temelja, tada možda nećemo tako brzo postići izvanjsko očitovanje jedinstva, ali ćemo ići prema unutarnjem jedinstvu, koje će nas, ako Bog da, jednoga dana dovesti i do njegovih vanjskih očitovanja.







All the contents on this site are copyrighted ©.