(14. kolovoza 2006. – RV) Učiniti da današnji čovjek shvati da je lijepo vjerovati
u Isusa Krista, kako bi otkrio Boga, njegovo ljudsko lice, jer katolištvo nije gomila
zabrana, nego pozitivan izbor – poruka je koju papa Benedikt XVI. želi uputiti na
svojem sljedećem apostolskom putovanju u Njemačku, u Bavarsku, od 9. do 14. rujna.
I upravo je to sâm istaknuo u dugom intervjuu koji je dao 5. kolovoza u Castel Gandolfu,
za tri njemačke radiotelevizijske postaje i za Vatikanski radio, a koji je objavljen
sinoć. Papa Benedikt XVI. govori o nadi za mir na Bliskome istoku, ali i o aktualnim
izazovima Crkve, te o samome sebi. Kazao je kako Papa nije apsolutni monarh, nego
instanca koja sjedinjuje i promiče raznoličnost u dinamičnoj integraciji svega. Njegova
je namjera razviti sredstva kolegijalnosti poput sinode i konzistorija. Nadalje, on
ističe kako je potrebno da različite kršćanske vjeroispovijesti daju zajedničko svjedočanstvo
svijetu koji ima sve više teškoća u vjerovanju. Napominje također da je jedno od glavnih
problema današnjice neuravnoteženost između porasta ljudske tehničke moći i nedostatka
njegove moralne sposobnosti; tu neuravnoteženost valja nadvladati oblikovanjem ljudske
osobe. Papa potom odgovara onima koji kritiziraju Crkvu što se tiče side; u Africi,
usred brojnoga propadanja, Crkva, naime, često ostaje jedina stvarnost koja odgaja
i liječi. I to ne samo sidu, nego i bolesti koje Zapad manje zanimaju, poput tuberkuloze
i malarije. Sveti se Otac nadalje osvrnuo na veliki pontifikat Ivana Pavla II., kao
i na ulogu žene u Crkvi. Iako ne mogu primiti svećenički red, žene su danas jako nazočne
u uredima Svete Stolice, a svojim će zanosom i duhovnom snagom znati odrediti svoj
prostor u crkvenoj zajednici, dok ćemo mi trebati nastojati slušati Boga kako se ne
bismo mi usprotivili Njemu – kazao je između ostaloga Sveti Otac. Osim toga, govorio
je i o promjenama koje je unio u svečanostî beatifikacije, decentralizirajući ih,
kao i o kinematografiji, zamišljajući jedan lijepi film o svetome Augustinu, jednome
od njemu najdražih crkvenih otaca. U današnjoj ćemo emisiji prenijeti prvi dio
razgovora, a sljedećih dana moći ćete čuti ostali dio intervjua. Prvo se pitanje odnosi
na razloge njegovoga putovanja u Bavarsku. Sveti Oče, u rujnu ćete posjetiti
Njemačku, bolje reći svoju Bavarsku. „Sveti Otac trpi od nostalgije
za svojom domovinom“, tako su Vaši suradnici rekli tijekom pripremanja posjeta. Na
koje ćete se teme osvrnuti tijekom posjeta, je li pojam domovine sastavnica
vrednota koje želite posebice predložiti? Sigurno. Razlog moga posjeta je
upravo to da želim još jednom vidjeti mjesta, osobe s kojima sam odrastao, koje su
djelovale na mene i oblikovale moj život – odgovorio je Sveti Otac i dodao kako želi
izraziti poruku koja nadilazi njegovu zemlju, kao što to dolikuje njegovoj službi.
Prepustio sam liturgijskim obilježavanjima da me upute na teme. Glavna je tema ta
da trebamo otkriti Boga, i to ne bilo kakvoga Boga, nego Boga s ljudskim licem, jer
kada gledamo Isusa Krista, vidimo Boga. Polazeći od te činjenice, moramo pronaći putove
kako bismo se susreli u obitelji, među naraštajima, i kulturama i narodima također,
putove pomirbe i miroljubivoga suživota u ovome svijetu, kao i putove koji vode prema
budućnosti. A te putove prema budućnosti, ne možemo pronaći ako ne primimo svjetlo
s visine. Dakle, nisam birao posebne teme, nego liturgija me, tako reći, vodi kako
bih izrekao temeljnu poruku vjere, koja se, naravno, uklapa u današnju stvarnost,
u kojoj prije svega želimo tražiti suradnju među narodima, te moguće putove za pomirenje
i mir. Kao Papa, Vi ste odgovorni za Crkvu u cijelome svijetu. Naravno
je da vaš posjet privlači pozornost i na stanje katolika u Njemačkoj. Sada je, slažu
se svi promatrači, ozračje dobro, zahvaljujući i vašem izboru. Ali, ostali su stari
problemi, primjerice: sve je manje praktičnih vjernika, krštenja, poglavito je sve
manji utjecaj na društveni život. Kako vidite sadašnje stanje Katoličke Crkve u Njemačkoj
? Prije svega rekao bih da Njemačka pripada Zapadu premda s nekom svojom karakterističnom
obojenošću, a u zapadnome svijetu danas proživljavamo val novoga snažnog prosvjetiteljstva
ili laicizma, bez obzira kako ga se želi nazivati. Postalo je teže vjerovati, jer
svijet u kojemu živimo sami smo napravili, a u njemu se Bog, tako reći, izravno više
ne pojavljuje. Više se ne pije izravno na izvoru, nego iz posude koja nam se pruža
već napunjena, i tako dalje. Ljudi su sami preuredili svijet, postalo je sve teže
u takvome svijetu naći Boga. To nije posebnost Njemačke, nego se to događa u cijelome
svijetu, posebice u onome zapadnom. S druge strane, Zapad je danas snažno zahvaćen
drugim kulturama, u kojima je izvorni vjerski čimbenik veoma jak, a te su kulture
zaprepaštene hladnoćom koju, kad je u pitanju Bog, nalaze na Zapadu. A ta nazočnost
svetoga u drugim kulturama, premda je na brojne načine prekrivena, ponovno zahvaća
zapadni svijet, tiče se nas koji se nalazimo na raskrsnici tolikih kultura. I iz dubine
čovjeka na Zapadu i Njemačkoj, uvijek se iznova uzdiže traženje nečega „uzvišenijeg“.
Vidimo da u mladima postoji za nečim „višim“, vidimo da se u izvjesnome smislu fenomen
religije – kako se kaže – vraća, premda je riječ o često prilično neodređenom pokretu
traženja. Ali u svemu tome Crkva je ponovno nazočna, vjera se nudi kao odgovor. A
mislim da je upravo ovaj posjet, kao i onaj Kölnu, prigoda kako bi se vidjelo da je
lijepo vjerovati, da radost velike univerzalne zajednice posjeduje snagu koja privlači,
da iza nje ima nešto veoma važno te da se, dakle, s novim pokretima traženja otvaraju
također nova obzorja vjere koja nas vode jedne prema drugima, a koja su pozitivna
i za cijelo društvo.
Sveti Oče, upravo ste prije godinu dana bili s mladima
u Kölnu, a vjerujem da ste iskusili kako su mladi izvanredno spremni prihvaćati, te
da ste i sami bili veoma dobro prihvaćeni. Nosite li možda na iduće putovanje neku
posebnu poruku za mlade? Prije svega bih rekao: veoma sam sretan što ima mladih
koji žele biti zajedno, koji žele biti skupa u vjeri i raditi nešto dobro. Raspoloživost
prema dobru kod mladih veoma je istaknuta, dosta je osvrnuti se na brojne oblike dragovoljstva.
Osobni napor kako bi se pred potrebama ovoga svijeta dao vlastiti prinos, velika je
stvar. Prvi poticaj može biti ohrabrenje – Idite naprijed! Tražite prigodu kako biste
činili dobro. Svijetu treba takvo htijenje, potrebno mu je to zauzimanje. Zatim, možda
bi posebna riječ bila ova: hrabrost za konačne odluke. Kod mladih ima puno velikodušnosti,
ali pred rizikom obveze za cijeli život, bilo u braku, bilo u svećeništvu, oni osjećaju
strah. Svijet je u gibanju na dramatičan način: sada mogu stalno raspolagati svojim
cijelim životom, sa svim njegovim budućim nepredvidljivim događanjima: Ne sputavam
li konačnom odlukom svoju slobodu, ne suzujem li njome slobodu izbora? Probuditi hrabrost
za konačne odluke, koje su u stvari jedine koje omogućuju rast, kretanje naprijed
i postizanje nečega velikog u životu, jedine koje ne uništavaju slobodu, nego joj
pružaju pravo usmjerenje u prostoru. Odvažiti se na to, na taj skok – da tako kažem
– u konačno, i tako prihvatiti puninu života. To je nešto što bih s radošću želio
priopćiti.