Uz liturgijska čitanja XIX. nedjelje kroz godinu razmišlja don Stjepan Bolkovac
Dragi slušatelji Radio Vatikana! Božja riječ ne samo ove nedjelje, nego sve tri nedjelje
u kolovozu govori nam o kruhu koji je Isus izabrao kao mjesto i način svoje trajno
prisutne ljubavi među nama. Dva su znaka po kojima Bog u Bibliji prati svoj izabrani
narod kroz pustinju prema obećanoj zemlji: to je kruh koji je sišao s neba (mana)
i voda koja je provrla iz stijene. U prvome čitanju vidimo da ta ista dva znaka znak
su Božje prisutnosti proroku Iliji, koji osobno više nema volje za život i ne vidi
više smisao svoje duhovne borbe za Božje kraljevstvo. Tako Ilija nastavlja svoj prolaz
kroz pustinju života osnažen znakovima Božje blizine i spremno nastavlja svoje životno
poslanje. U svetom Evanđelju apostol Ivan donosi nam dijalog između Isusa i Židova,
koji nikako ne mogu privatiti Isusovu tvrdnju da je on kruh koji je sišao s neba da
nas nahrani Očevom riječju. Oni znaju da Bog može dati kruh koji silazi s neba, ali
da je to Isus koga poznaju i koga treba gledati očima vjere, a ne očima ljudskoga
znanja i poznavanja, to im nikako nije sjedalo u dušu. Sveti Ivan nam otkriva još
i više. Isus je kruh bez kojega ne možemo duhovno živjeti, to jest Euharistija, sveta
Pričest, koja daje snagu vjeri da ne umre u nama. Da čovjek bez hrane i vode ne može
živjeti i da bez njih ide u sigurnu smrt, to nam je iskustveno jasno. Ali da čovjek
bez duhovne hrane i vode, to jest bez Euharistije i ostalih sakramenata ne može duhovno
živjeti i djelovati to mnogima nije jasno, a mnogo puta niti važno. Sjećam se jednog
svoga starijeg subrata svećenika, koji mi je rekao: Kada se okrenem oko sebe i pogledam
ljude kako žive i kako se ponašaju onda sam sve više uvjeren kako oko mene hodaju
toliki duhovni mrtvaci! Ali u isto vrijeme sam svjedok, da kada Isus obraćenjem zahvati
nekoga od njih iznutra i počne ga hraniti euharistijskim kruhom svoje prisutnosti,
taj isti čovjek oživi i donosi plodove ljubavi za ovaj i za vječni život. Sveti Pavao
će nas u odlomku svoje poslanice Efežanima, koju imamo kao drugo misno čitanje pozvati
da živimo kao Isusovi prijatelji, kao oni kojima je on u srcu kao duhovna hrana i
kao ogledalo ponašanja. Često čujem tolike kritike koje upućujemo jedni drugima na
račun ponašanja. Gledaj ovoga ili gledaj onu kako se ponašaju. I kao da nam onda oni
služe za izgovor da i mi ne moramo biti bolji. Zanimljivo je da pri tom najčešće ne
gledamo na one koji žive kako to Isus zahtjeva, nego na one koji su njegovi samo po
imenu, ali ne i po ponašanju. A sveti Pavao nam jasno poručuje da mi nismo mjera jedni
drugima, nego je sam Isus mjera svima nama. Stoga nas i poziva da svaki od nas na
temelju svojih darova što ih je od Boga primio, na temelju svoga životnoga poziva
što ga je od Boga dobio, odgaja i usklađuje svoj život promatrajući Isusa kao svoju
istinsku mjeru i hodajući vjerno za njim. Tako ćemo biti nositelji kulture života
koja svoju snagu i svoj smisao crpi iz euharistijskoga kruha života, to jest samoga
Isusa, i ujedno izbjeći opasnosti propadanja u kulturu smrti koja počiva na bezglavoj
jurnjavi za materijalnim obiljem i uživanjem bez duše i srca. O kako bi bilo lijepo
da jedni za druge možemo izjaviti jednu od najljepših pohvala koja se može izreći
o nekom čovjeku, a koja proizlazi iz kršćanskog poimanja kruha i dobrote: Dobar je
k’o kruh! Božja riječ nas dakle ove nedjelje poziva da s Isusom, Kruhom života koji
je sišao s neba, budemo dobri jedni drugima ovdje na zemlji kao kruh.