Uz liturgijska čitanja blagdana Preobraženja Gospodinova razmišlja don Stjepan Bolkovac

Dragi slušatelji Radio Vatikana! Zahvaljujem uredničkoj ekipi što mi je omogućila da zajedno sa svima vama sjednem za nedjeljni stol Božje riječi tijekom mjeseca kolovoza, te da tako nahranimo svoje duše nepropadljivom hranom vječnoga života. Ova prva nedjelja u mjesecu kolovozu, dobiva ovaj puta osobito značenje jer se spaja s blagdanom Kristova preobraženja na brdu Taboru! Stoga su i misna čitanja u skladu s tim blagdanom. Prvo čitanje iz knjige proroka Danijela poziva nas da u Isusu prepoznamo obećanoga Mesiju, Sina Božjega i Sina čovječjega, onoga koji nije samo slika slave Očeve, nego je slava njegove ljubavi među nama. U drugome čitanju nam svjedok današnjega događaja, sv. Petar u svojoj poslanici otkriva smisao događaja Isusova preobraženja. Zajedno s Jakovom i Ivanom bio je prvo tjelesno prisutan. Bilo mu je lijepo i želio je da to stanje potraje što duže. Tek kasnije mu je bilo dano shvatiti ono što niti njemu a niti ostalim apostolima, osobito u dogadjajima Isusove muke i smrti nije bilo ljudski lako shvatiti: da je Isus došao iz Očeve slave, da je prihvatio iz spasiteljske ljubavi za nas trpjeti i umrijeti da bi nas darom svoga uskrsnuća poveo u Očevu slavu vječnoga života. Petar je tek tada kao vjerni Židov shvatio da je zaista Isus mesijansko ispunjenje proročkih obećanja. U svetom Evanđelju evanđelist Marko nam donosi opis toga događaja, navjerojatnije iz izravnoga Petrova pripovijedanja. Petra, Jakova i Ivana poveo je Isus sa sobom na brdo Tabor, Istu trojicu učenika poveo je i nakon posljednje večere u getsemanski vrt. Sva trojica su prvo bila svjedoci Isusove slave, a drugi puta Isusovog prihvaćanja muke i smrti. Istini za volju nije im bilo lako spajati ove krajnjosti Isusova svjedočanstva. Sve to polako je sjelo u njihovu dušu nakon uskrsnuća, kad su prestali Isusa gledati ljudskim očima znanja i poznavanja i počeli ga gledati očima vjere. I tu se događa nešto što je zajedničko Petru, Jakovu, Ivanu i ostalim apostolima tada i nama danas. A to je put vjere koji nam se po sakramentu krštenja otkriva: Isus je svjetlo, Tko živi s Isusom i slijedi ga živi u svjetlu. Stoga nam svjedočanstvo Mojsija i Ilije predstavlja svjedočanstvo Zakona i Proroka na kojima se temelji povjesni odgoj u vjeri za prihvaćanje punine Božje objave u svetom Evanđelju. A sveto Evanđelje nije predano nikome pojedinačno, nego svima nama zajedno u svetoj Crkvi. I ne smijemo pri tome zaboraviti vrlo važan detalj u kojem Očev glas jasno poručuje svim generacijama i svakome čovjeku osobno: Njega slušajte! Danas smo svjedoci zanimljivoga procesa: Suvremeni čovjek, opijem slavom znanstvenog tehničkog napretka, ne želi slušati Očev glas, ne želi slušati Isusov glas i susljedno tome ne želi slušati glas Crkve. Sam sebi želi biti isključivi glas koji daje smisao, vrijeme i oblik dobru i zlu. Stoga nas ne mora nimalo čuditi da u evropskom ustavu više nema mjesta za Boga, jer njegov glas više nije važan, jer smisao što ga Bog daje više nije bitan za ostvarenje zemaljskih ciljeva horizontalnoga humanizma. A Crkva se po naviještanju Petra naših dana, Ivana Pavla II. i pape Benedikta XVI ne umara ponavljati današnjem čovjeku da slušati Božji glas, slušati i slijediti Isusa kao Božji glas nije ropstvo i nesreća, nego istinska sloboda i sreća za čovjeka. Stoga i riječi velikoga tražitelja istine i smisla, sv. Augustina odzvanjaju suvremenije nego ikada: “Za sebe si nas stvorio Bože i nemirno je naše srce dok se ne smiri u tebi.” Zato su i današnjem svijetu itekako potrebni kršćani koji Isusa ne priznaju samo svojim jezikom, nego koji žive u svjetlu Isusove istine, i koji to svjetlo savjesti na svojim licima pronose kao svjedočanstvo života. Božja riječ blagdana Preobraženja, postavlja pitanje na koje svatko od nas treba osobno moći odgovoriti: Je li Isus svjetlo koje mi pomaže da sve događaje u svome životu čitam kao znak Božje prisutnosti i snage njegove spasiteljske ljubavi? Neka vam i ove nedjelje u srcu bude mir i radost!