Liturgijski spomen Arškoga župnika

(04. kolovoza 2006. – RV) Na prijelazu iz XVII. u XVIII. stoljeće Crkva je obdarena izvanrednim likom svećenika i župnika, Ivana Marije Vianneya, koji je u povijest ušao kao sveti arški župnik. Taj je naziv dobio po malenome, gotovo nepoznatome mjestu u Francuskoj, u kojemu je proveo najveći dio života. Crkva se danas spominje tog lika, koji je postao simbol znakova svetosti koje na dušama može ostaviti svećenički poziv življen uz vjernost vlastitim dužnostima i uz duhovnu dubinu.
Još od samoga početka svoje papinske službe, papa Benedikt XVI. koristi svaku prigodu kako bi razmišljao o tome sakramentu koji čovjeka, posvećenoga od Boga, čini sposobnim govoriti i djelovati in persona Christi. U ovih 15 mjeseci papinstva, Papa je u više prigoda govorio o duhovnoj dubini svećeničke službe i o pastoralnoj ulozi svećenika u Crkvi. Ostavili smo iza sebe vrijeme one krize identiteta koja je mučila brojne svećenike – primijetio je Sveti Otac 13. svibnja 2005. godine, nepunih mjesec dana nakon izbora za Papu, tijekom tradicionalnoga susreta rimskoga biskupa s biskupijskim klerom. Međutim, i dalje ostaju nazočni oni uzroci 'duhovne pustinje' koji pogađaju čovječanstvo našega doba, a slijedom toga prijete i Crkvi koja živi u tom čovječanstvu. Kako se ne pribojavati da bi mogli ugroziti i svećenički život? – upitao se nadalje Sveti Otac te naglasio – Stoga je neophodno potrebno uvijek se ponovno vratiti na izvor našega svećeništva. Taj izvor, kao što dobro znamo, samo je jedan – Gospodin Isus Krist. To je, dragi prijatelji, - nastavio je Sveti Otac – i prava narav našega svećeništva. U stvari, sve ono što čini našu službu ne može biti proizvod naših osobnih sposobnosti. To vrijedi za podjeljivanje sakramenata, ali i za službu Riječi: poslani smo ne kako bismo naviještali same sebe, ili svoja osobna mišljenja, nego otajstvo Krista, i u Njemu, mjeru istinskoga čovještva. Nije nam povjereno da govorimo puno riječi, već da budemo jeka i donositelji samo jedne Riječi, Božje Riječi koja je postala tijelo radi našega spasenja – upozorio je Papa.
Svećenik je dio onoga najdražeg mnoštva koje je Krist jednoga dana okupio oko sebe - mnoštva prijatelja. Za to se prijateljstvo trebamo svakoga dana ponovno zalagati – kazao je Papa tijekom Mise posvete ulja na Veliki četvrtak ove godine. Naravno, takvo zalaganje za svakoga od vas, i od svih nas, zahtijeva vrijeme, brigu i ulaganje snage – primijetio je Sveti Otac u jednoj drugoj prigodi. Poznajem taj vaš svakodnevni trud i želim vam zahvaliti, u Gospodinovo ime. Ali, želio bih vam i pomoći, koliko mogu, da ne popustite pod tim naporom. Kako bi u punini živio vlastiti poziv, svaki svećenik dobro zna koji su, prije svega, izvori iz kojih treba crpiti duhovnu i ljudsku snagu – svakodnevna Euharistija i klanjanje. Svećenik treba biti ponajviše čovjek molitve. Svijet u svojemu zaglušnom aktivizmu često gubi orijentaciju, a njegovo djelovanje i njegove sposobnosti postaju razarajuće, ako ponestane snage molitve, iz koje izviru vode života koje čine plodnom neplodnu zemlju – istaknuo je Sveti Otac. Drugim riječima, svećenici, kao ljudi koji natapaju isušenu zemlju, odnosno koji daruju život. U prigodi susreta sa svećenicima u Varšavi, 25. svibnja ove godine, Sveti je Otac dao niz pastoralnih savjeta. Budite dostupni u župama i ispovjedaonicama, pratite nove pokrete i udruge, poduprite obitelji, nemojte zanemariti vezu s mladima, i mislite na siromašne i napuštene. Upirući pogled u Krista, živjet ćete skromnim životom, solidarni s vjernicima kojima ste poslani. Služite svima; ako budete živjeli od vjere, Duh Sveti će vas naputiti što reći i kako služiti – kazao je tada Sveti Otac, nakon što je, samo nekoliko trenutaka prije, primijetio kako vjernici od svećenika očekuju samo jednu stvar: da budu stručnjaci u promicanju susreta čovjeka s Bogom. Od svećenika se ne traži da bude stručnjak u gospodarstvu, građevinarstvu ili politici. Od njega se očekuje da bude stručnjak u duhovnome životu – istaknuo je Papa.
(04. kolovoza 2006. – RV) Crkva danas slavi liturgijski spomen svetoga Ivana Marije Vianneya, u svijetu poznatoga pod nazivom 'arški župnik'. Rođen je 1786. godine u seljačkoj, zemljoradničkoj obitelji. Djetinjstvo je proveo za Francuske revolucije i vjerskih progona, kad je odlučio postati svećenik. Premda je bio radin i pun dobre volje, nije uspio svladati latinski jezik, upravo je zato otpušten iz sjemeništa. Njegov dalekovidni župnik ga je poučavao teologiju, te je konačno u 29. godini zaređen za svećenika. Njegovi pretpostavljeni ne vjeruju u njegove sposobnosti, uostalom kao i on sam – nikad ga, naime, neće napustiti sumnja da nije prikladan za svećeničku službu. Poslali su ga u Ars, u maleno selo nedaleko od Liona s 300 stanovnika koji nisu bili praktični vjernici. Novodošli župnik ne trči po župi kako bi probudio vjerski osjećaj svojih župljana nego se u crkvi baca na koljena pred Svetohraništem i moli. Župljani znaju da postoji, ali ga ne viđaju. Možda iz radoznalosti, jedna ga župljanka odluči posjetiti. Druga pak odluči posjetiti župnu kuću, te našavši ostavu potpuno praznu zapitala je: “Kako vi živite?“ Vidite, živim – odvratio je sveti Ivan Marija Vianney. Dvije godine poslije, ljudi iz cijele Francuske hrle u Ars, gdje slabašan župnik na jednostavan način troši život za Evanđelje. Okružen jednostavnošću i siromaštvom, ali u središtu svega je Božja Riječ, sveti sakramenti i njegova velika samilost za patnje i bijedu čovječanstva. U ispovjedaonici je provodio po četrnaest sati dnevno. Brojni su u Arsu bili ponovno našli svjetlo vjere. Shrvan od umora, preminuo je na današnji dan 1859. godine, u 73. godini života. Papa Pio XI. ga je 1925. godine proglasio svetim, a četiri godine poslije i zaštitnikom župnika. U svome je dnevniku sveti Ivan Vianney zapisao: Ovo je lijepa zadaća čovjeka: moliti i ljubiti. Ako molite i ljubite, to je čovjekova sreća na zemlji. Molitva nije ništa drugo nego jedinstvo s Bogom. Kad netko posjeduje čisto srce ujedinjeno s Bogom, onda je ispunjen blagošću i ljupkošću koje opijaju, i pročišćava ga svjetlo koje ga na tajanstven način okružuje. U ovome intimnom jedinstvu, Bog i duša su kao dva komada rastopljenoga voska, koje nitko više ne može odijeliti. To je sreća koja se ne može razumjeti.