Mirovna konferencija nije riješila blisko-istočni sukob

(27. srpnja 2006. – RV) Međunarodna konferencija o Libanonu, održana jučer u Rimu, izazvala je suprotne reakcije i komentare. S jedne se strane cijeni dogovor o multinacionalnoj snazi za posredovanje, i o slanju humanitarne pomoći; s druge je pak kritizirano nepostizanje dogovora o trenutnome prekidu vatre. Na konferenciji je sudjelovala i Sveta Stolica, čije je izaslanstvo predvodio nadbiskup Giovanni Lajolo, tajnik za odnose s državama. Dan nakon tog sastanka na vrhu, nadbiskup Lajolo se, u razgovoru za Vatikanski radio, osvrnuo na perspektivu mira na Bliskome istoku, te na neumorno zalaganje Svetoga Oca i Svete Stolice za trenutni prekid neprijateljstava.
Kao što je poznato, Sveta je Stolica izravno zainteresirana za mir na Bliskome istoku, kao što je u više prigoda to i pokazala. Jučer je, na poziv Sjedinjenih Država i Italije, sudjelovala na konferenciji u ulozi promatrača, zbog svoje naravi; to je uloga, naime, u kojoj Sveta Stolica inače sudjeluje u međunarodnim organizacijama – kazao je nadbiskup Lajolo. Ocjenjujući potom konferenciju, nadbiskup je napomenuo kako je sigurno pozitivno to što je ovaj skup bio tako brzo sazvan, na inicijativu talijanske Vlade, i što je privukao pozornost na najžurnije probleme u ovom trenutku. Na novinarovu primjedbu kako su zaključci doneseni u Izjavi američke državne tajnice Condoleezze Rice i talijanskoga ministra vanjskih poslova Massima D'Aleme ocijenjeni kao prilično razočaravajući, nadbiskup Lajolo je primijetio kako su očekivanja javnoga mnijenja bila velika, ali za one koji rade na tome i koji poznaju sve teškoće, može se reći da su rezultati dragocjeni. Želio bih naglasiti poglavito te pozitivne vidike. Prvo, činjenica da su se zemlje s različitih strana svijeta okupile svjesne ozbiljnosti ovoga što se događa u Libanonu, potvrdile kako je potrebno da on što prije vrati svoj puni suverenitet, i ponudile vlastitu pomoć; zatim zahtjev za ustanovljenjem međunarodne snage, pod pokroviteljstvom Ujedinjenih naroda koja bi na području sigurnosti poduprla libanonske regularne snage; potom, zalaganje za trenutnu humanitarnu pomoć libanonskome narodu i jamčenje potpore u izgradnji, i to sazivanjem konferencije donatorâ; te obveza, koju su sudionici preuzeli nakon službenoga svršetka konferencije, da će ostati u stalnome kontaktu vezano uz razvoj događaja nakon intervencije međunarodne zajednice u Libanonu.
Nakon tih pozitivnih vidikâ, nadbiskup Lajolo je istaknuo kako je osjećaj razočarenja prije svega izazvala činjenica da nije zatražen trenutni prekid neprijateljstava. Sudionici se nisu složili zbog toga što su neke zemlje smatrale da poziv ne bi imao željeni učinak, dok se realističnijim držalo vlastito zauzimanje oko prekida neprijateljstava bez odgode. Problem je i to što se ograničilo samo na poziv Izraelu da bude što umjereniji; takav poziv po svojoj naravi sadrži neizbježnu dvosmislenost; međutim, pozornost prema nedužnome civilnom pučanstvu, točno je određena i neophodna dužnost – kazao je nadbiskup te, govoreći o stajalištu Svete Stolice sada, nakon konferencije, napomenuo kako Sveta Stolica i dalje ostaje za trenutni prekid neprijateljstava. Problema ima mnogo i oni su slojeviti. Upravo se zbog toga ne može suočavati sa svima njima zajedno, nego valja početi od onih koji se mogu odmah riješiti. Stajalište onih koji drže da se prije svega trebaju stvoriti uvjeti kako primirje ne bi još jednom bilo prekršeno, samo je prividni realizam, jer se takvi uvjeti mogu i trebaju uspostaviti drugim sredstvima, a koja ne podrazumijevaju ubijanje nevinih ljudi. Papa Benedikt XVI. je blizu tim narodima, moli se, a s njime i cijela Crkva, kako bi dan mira bio još danas, a ne sutra. On žali sa svakom majkom koja oplakuje svoju djecu, i sa svakom osobom koja oplakuje svoje drage. Trenutni prekid neprijateljstava je moguć, te stoga i dužan – kazao je na koncu nadbiskup Lajolo.
Na konferenciji za tisak, održanoj po svršetku međunarodne konferencije, talijanski ministar vanjskih poslova Massimo d'Alema, kazao je kako je međunarodna zajednica odlučna učiniti nešto više od uspostavljanja mira u Libanonu i na Bliskome istoku. Kofi Annan, glavni tajnik Ujedinjenih naroda, Condoleezza Rice, državni tajnik Sjedinjenih Američkih Država, te libanonski premijer Fuad Siniora govorili su o razlozima za prestanak oružanoga sukoba kako bi se stanovništvu mogla dopremiti humanitarna pomoć. U Rimu nije donesena niti jedna obvezujuća odluka, a na konferenciji nisu sudjelovali glavni protagonisti; posebice Izrael te Sirija i Iran, koji se smatraju nadahnjivačima Hezbollaha. Libanonu i Izraelu treba jamčiti sigurnost, te pokrenuti proces globalnoga mira u cijelom području – istaknuo je Kofi Annan. Condoleezza Rice istaknula je pak kako Libanon treba postati demokratska zemlja, dodavši kako pod pokroviteljstvom Ujedinjenih naroda u to područje treba poslati mirovne snage. Talijanski ministar vanjskih poslova je upozorio da je potrebno izravno i neizravno vršiti pritisak na Hezbollah, te na izraelsku Vladu kojoj je upućen apel za poštivanje života i civilne infrastrukture.
Humanitarno stanje u Libanonu veoma je kritično. Sudionici su na međunarodnoj konferenciji prihvatili humanitarno primirje, odnosno nesmetanu dostavu humanitarne pomoći. Govoreći na skupu, libanonski premijer je izjavio kako se je njegova zemlja pretvorila u zemlju izbjeglica. U zemlji ih ima oko 850 tisuća, oko 200 tisuća Libanonca se sklonilo u Siriju, dok oko 300 tisuća palestinskih izbjeglica živi u Libanonu. Osim toga oko 200 tisuća Iračana uselilo je u Libanon bježeći pred strahotama rata – kazao je Fuad Siniora.
O raspoloženju stanovništva u Libanonu nakon svršetka mirovne konferencije, u telefonskom razgovoru za našu radio postaju o. Josef Zogheib, nekadašnji glavni urednik programa Vatikanskoga radija na arapskome jeziku, kazao je kako libanonski mediji govore o neuspjehu mirovne konferencije jer nije postignut prekid oružanoga sukoba. Cijeli Libanon je blokiran, ne može se napustiti, niti ući u zemlju. Rat je naša nesreća, a jedinstvo naroda je naša sreća. Nema podjela: sve su izbjeglice – uglavnom muslimani šijiti – prihvaćene u kršćanske, i kuće drugih vjernika. Činjenica je da se rat ne vodi između dvije države, nego između Izraela i jedne stranke, odnosno Hezbollaha. Libanonci nisu za ovaj rat; mi samo snosimo posljedice apsurdne politike. Rat nije naša odluka, a to nije odluka ni Hezbollaha, nego Irana. To govore svi umjereni. Jedanput kad Iran popusti, možda će za nas biti nade – zaključio je o. Josef.