Uz liturgijska čitanja 16. nedjelje kroz godinu razmišlja don Boris Vidović
 

Srpanj je vrijeme odmora. Na to nas potiče i evanđeoski odlomak u kojem Isus poziva svoje učenike da pođu na samotno mjesto i otpočinu malo. Koliko ljudske suosjećajnosti kod Božanskog Učitelja! Danas, kada je tržišno gospodarstvo ono koje diktira ritam života, odmor je često shvaćen kao gubljenje vremena, a samim time i produktivnosti i zarade. U ovom našem užurbanom vremenu odmor je postao luksuzna pojava, i pri tome mislim na vrijeme i prostor koji je teško pronaći za kvalitetan odmor. Sve više prisutna nestabilnost radnih mjesta i sve veća ponuda raznoraznih mogućnosti čine da čovjek i one trenutke koji služe za odmor iskorištava za obavljanje svih onih stvari koje nije stigao posvršavati tijekom radnih dana. Nažalost, događa se da ljudi i kad idu na odmor ne znaju kako se odmoriti, pa se s godišnjeg odmora vraćaju pomalo nervozni i umoreni. Što raditi na odmoru? Je li odmor samo vrijeme u kojem se ništa ne radi ili je to neko kvalitativno drugačije vrijeme? Isus se često povlačio u osamu. Prije svih važnijih događaja odlazio bi na samotna mjesta i provodio vrijeme u molitvi. Ovaj put tamo poziva i svoje učenike: «Hajdete i vi u osamu na samotno mjesto, i otpočinite malo.» Samotno mjesto na koje Isus poziva učenike mjesto je na kojem će oni biti sami sa svojim Učiteljem, na kojem će osjetiti onaj mir koji svijet ne može dati. Susret s Isusom postaje tako odmor koji krijepi i dušu i tijelo, i u tom ponovno uspostavljenom skladu sebe samoga čovjek postaje spremniji za nove izazove. Kad Isus poziva na odmor onda poziva na susret sa sobom u kojem se čovjek onda susreće i sa sobom samim.
Jednom sam posjetio starog profesora kojega nisam vidio nekoliko godina. U to vrijeme on je obnašao odgovornu službu u svojoj redovničkoj zajednici, a ja sam tih dana bio u njegovom gradu u posjetu rodbini. Bio sam na odmoru, a on na službi. Nakon dvadesetak minuta već sam osjetio da je vrijeme krenuti i počeo s pozdravima. «Kamo ti se žuri?», upita me. «Nigdje», odgovorih, «vi ste sigurno zauzeti». «Ne», na to će on smijući se, «ja imam vremena. Ne znam jesam li lijen pa imam vremena, ali uvijek uspijem napraviti sve što trebam i još mi ostane vremena. Sjedi.» Sjeo sam, jer mi se zaista nikamo nije žurilo, i ostao još sat i pol vremena koje sam proveo u jako ugodnom razgovoru. Taj me se događaj duboko dojmio. Bio sam na odmoru, u ugodnom društvu, nisam imao nikakvih dogovorenih susreta zbog kojih bi trebao prekidati susret s dragim profesorom, pa ipak sam nekamo žurio. Dok je s druge strane profesor bio zaposlen na više strana i ipak je imao vremena. Umjesto da ja budem taj koji će planirati i koristiti vrijeme, vrijeme je postalo ono koje je počelo dominirati u mome životu. I nije mi bilo lako poslije reći samome sebi da «imam vremena».