Crkva i društvo

Za sve one koji su u Beirutu, u Libanonu, ostali bez krova nad glavom, otvoreni su samostani, škole i redovničke kuće. Kako javlja agencija AsiaNews, opat Seman Abou Abdo, poglavar Maronitskoga reda Blažene Djevice Marije, pozvao je sve odgovorne u redu, okupljene na izvanrednom kapitulu, da u pružanju pomoći ne rade razliku između kršćana i muslimanâ. Grčki melkitski patrijarh Grgur III. Lahham, sa svoje je strane pak uputio apel svim vjerskim vođama, biskupima i poglavarima kongregacijâ, kako bi se pokrenuli u korist te braće koju neprijatelji mira pogađaju okrutnim bombardiranjem. Otvaranje samostanâ i redovničkih kućâ zatražila je i filipinska Vlada, kako bi pomogla svojim sunarodnjacima koji rade u Libanonu, a kojih ima 34.000, dok se razmatraju mogućnosti njihove evakuacije prema Siriji ili Cipru.
U srijedu, 19. srpnja, u rimskoj Crkvi svete Marije in Trastevere, u organizaciji Zajednice svetoga Egidija, održano je molitveno bdijenje za Libanon, koje je predvodio kardinal Achille Silvestrini. Zajednica svetoga Egidija pozorno prati događanja u Libanonu već više od 25 godina – kazao je Marco Impagliazzo, njezin predsjednik te dodao kako je 80-ih godina zajednica, kao znak mira, primila na neko vrijeme skupinu starijih osoba iz jednoga od naseljâ pogođenih ratom. U ovoj su crkvi održana brojna bdijenja za mir u Libanonu, a brojni su i naši libanonski prijatelji, kršćani i muslimani, čiji su predstavnici uvijek sudjelovali na našim međureligijskim molitvenim susretima za mir – dodao je Marco Impagliazzo, te na koncu napomenuo kako je važnost Libanona u njegovoj stvarnosti uzora zajedničkoga postojanja religijâ i kulturâ u srcu Bliskoga istoka.
Apostolat obitelji trebao bi biti jedna od prvih tema na dnevnome redu pastorala Crkve – izjavio je ovih dana indijski kardinal Toppo, nadbiskup Ranchija, koji je po povratku s V. svjetskog susreta obitelji u Valenciji istaknuo kako se Crkva u toj azijskoj zemlji treba više založiti u pomoći obiteljima. Prema mišljenju kardinala Toppa, susret u Valenciji je između ostaloga pokazao da je vrijeme život, a ne novac, kako se obično misli. Međutim, roditelji često, poneseni ritmom svakodnevnoga života, nemaju vremena za sebe i djecu, kao što se ponekad dogodi da sama djeca ne sudjeluju u obiteljskom životu. To je sindrom koji slabi naše obitelji – napomenuo je kardinal. Pa ipak, središte obitelji je ljubav. Ako se izgubi ljubav, u opasnosti je budućnost našega društva, a i Crkve. Uostalom, obitelj je škola gdje se uči vjera, a u našim bi obiteljima mlađi naraštaji trebali biti više uključeni u vjeru i potaknuti podijeliti ju s drugima – upozorio je kardinal Toppo.
U pastoralnome pismu o zdravlju, talijanski su biskupi izrazili odlučno 'ne' eutanaziji i terapijskoj upornosti. Neka zdravstvo bude uvijek usmjereno prema zaštiti života – istaknuli su biskupi u pismu, upozoravajući na opasnosti do kojih može doći u zdravstvu, slijedom ponašanja kojim se zavarava mogućnošću vladanja životom i smrti. Očigledni simptomi takvoga poimanja – prema mišljenju talijanskih biskupâ – jesu, s jedne strane terapijska upornost, a s druge, eutanazija. Oni se nalaze u određenome logičnom slijedu, jer je u njima uvijek čovjek taj koji se ne želi ogledati sa smrću. U slučaju terapijske upornosti – istaknulo je Povjerenstvo Talijanske biskupske konferencije za službu u zdravstvu – čovjek se koristi svim sredstvima kako bi odgodio smrt, dok si eutanazijom čovjek prisvaja pravo ubrzati i odrediti trenutak preminuća. U oba slučaja on želi primijeniti potpunu vlast nad životom i smrću – primijetili su biskupi.
U Mijanmaru je sve više mladih koje privlači karizma don Boska. Potaknuti željom postati „mali evangelizatori“, oduševljavaju se Isusovom porukom ljubavi i pastoralnim stilom salezijanaca. Crkva u Mijanmaru, zahvaljujući nazočnosti salezijanaca, ali i drugih redovnika, poput isusovaca i franjevaca, sve više jača svoje zalaganje u dušobrižništvu mladeži, a plod je toga zalaganja porast zvanjâ. U raznim područjima zemlje ima oko 1300 sjemeništaraca, često uključenih u društvene aktivnosti, poput rada u školama i bolnicama, i to zahvaljujući redovničkim zajednicama.