Uz liturgijska čitanja 15. nedjelje kroz godinu razmišlja don Boris Vidović

Mk 6, 7-13
Dva po dva - konkurencija ili suradnja?
Često možemo čuti kako je karakteristika današnjeg društva veliki individualizam, poput neke velike ideologije dvadeset i prvog stoljeća. Posvuda se veliča pojedinac, njegova prava, njegova sloboda, njegova uvjerenja. Vjerojatno je to neka vrsta odgovora na različite kolektivizme koji su bili prisutni kao ideologije dvadesetog stoljeća, ideologije koje su prouzročile svjetske ratove i milijune mrtvih. Sjećam se kako nam je jedan profesor tumačio da je svaka definicija društva koja završava na «izam» vrlo pogubna i da je u stvari riječ o ideologijama: nacizam, fašizam, komunizam, kapitalizam… U ovim ideologijama misao vodilja je obilježena masovnošću: živi se za naciju ili za klasu; ili se živi za kapital, za napredak: čovjeku će boljitak doći kad bude bolje skupini u kojoj živi. Tako u ideologijama osoba nije osobito važna, ona je dobra ukoliko služi ideji u društvu. U ovu skupinu pogubnih ideologija mirne duše možemo uvrstiti i individualizam. Čini se da je on reakcija na ove prethodno spomenute sisteme koji su gušili pojedinca. Danas se pojedinac stavlja na pijedestal, i čitavo društvo mu treba služiti u ispunjavanju njegovih želja, potreba i prohtjeva. No te su potrebe nažalost najčešće umjetno stvorene kako bi se pojedincu dao privid slobode i neograničenih mogućnosti koje će on ostvarivati kako mu se svidi. Jer u korijenu individualizma jest utržak: pojedinac je dobar dokle donosi korist. Jer, kako drugačije protumačiti nesklad između deklariranih prava pojedinaca i istovremenog obespravljivanja radnika, obitelji; kako spojiti deklariranu borbu za prava žena uz istovremeno poticanje prostitucije?
Koji je Isusov odgovor? On šalje učenike dva po dva. Niti individualizam niti kolektivizam već suradnja dviju osoba na zajedničkom poslanju. Ako je čovjek sam lako prijeđe u subjektivizam i počne iskrivljivati stvari prema vlastitom nahođenju, dok se u većim masama gubi u anonimnosti. Na početku stvaranja Bog je rekao da nije dobro da čovjek bude sam. Isto vrijedi i za poslanje apostola u naviještanju Božjega kraljevstva. Nemaju nikakvog drugog oslonca: ni štapa, ni kruha, ni torbe, ni novca, već samo pomoć jedan drugoga, i svijest o tome da su poslani od Boga. Božje poslanje im je davalo sigurnost a bratska pomoć ohrabrenje na putu.
Budući da je Crkva u ovome svijetu i da krštenici proživljavaju sve ono što proživljavaju ljudi ovoga vremena, to se i kod nas primjećuje određeni pomak ka individualizmu. S velikom mukom se nađu dvojica koja će zajedno raditi na istom djelu; u zajednicama koje bi po svojoj naravi trebale biti usmjerene na zajedničko poslanje brat je često smetnja, a ne pomoć na putu. Isto se može zaključiti i u obiteljima: veliki broj razvoda govori da je supružnik smetnja na putu osobnog ostvarenja. Isusov model slanja učenika dva po dva vrijedi i danas. Možda upravo danas još bolje možemo uvidjeti da je Evanđelje istina za sva vremena i putokaz za vlastito ostvarivanje i spasenje.