U Rimu svečano proslavljeno Tijelovo

«Euharistija koja mijenja srca ljudi neka ujedini Crkvu i razdijeljeno čovječanstvo», Papina je molitva tijekom proslave svetkovine Presvetoga Tijela i Krivi Kristove ispred Bazilike Sv. Ivana Lateranskog. Benedikt XVI. je podsjetio na ranu opustošenja u svijetu, a zatim predvodio procesiju do Bazilike svete Marije Velike.
«Euharistija je kruh siromaha, komadić kruha koji nas po Isusovoj žrtvi ujedinjuje sa Stvoriteljem». Riječi su Benedikta XVI. u homiliji tijekom jučerašnje Mise Corpus Domini. Kristove riječi učenicima «Uzmite ovo je moje tijelo» - riječi «neiscrpive» - sadržavaju u sebi svu povijest čovječanstva, pojasnio je Papa. Kruh i Vino su znakovi koji nam pomažu bolje razumjeti otajstvo Uskrsloga. Kruh – nastavio je Benedikt XVI. je zajednički plod zemlje i neba. Također i voda, potrebna za umijesiti brašno, obilan je dar ne po našoj zasluzi. Vodu ne možemo sami priskrbiti – rekao je, misleći na veliko zlo opustinjenja u svijetu.
«U vrijeme kada govorimo o sve većoj pojavi pustinje i sve češćim vijestima o opasnosti da ljudi i životinje umiru od žeđi, ponovno postajemo svjesniji veličine dara vode». Dok nas Papa vraća u svakodnevicu, Vino evocira slavlje, ali i Muku: «grožđe treba biti zgnječeno da bi se proizvelo dobro vino, kazao je Benedikt XVI. Euharistijsko klanjanje nam pomaže ući u otajstvo Smrti i Uskrsnuća Kristova:
«Kada klanjajući se gledamo posvećenu hostiju, tada susrećemo veličinu njegova dara, ali također susrećemo Muku, Isusov Križ, njegovo Uskrsnuće. U promatranju tijekom klanjanja, On nas privlači sebi, unutar svoga otajstva, po kojemu nas želi promijeniti kao što je promijenio Hostiju».
Ulicom Merulana procesija se odvijala do bazilike Svete Marije Velike. Upravo u toj bazilici održano je neprekinuto 40-satno klanjanje Euharistiji:
«U procesiji mi slijedimo onaj znak i tako slijedimo Njega samoga i molimo ga: 'vodi nas putovima ove naše povijesti; gledaj čovječanstvo koje trpi, koje nesigurno tumara između tolikih upita; gledaj fizičku i psihičku glad koja ga muči; daj ljudima kruh za tijelo i dušu; ujedini svoju Crkvu, neka ujedini razdijeljeno čovječanstvo'», kazao je Papa.
Tijelovo kao posebni blagdan posvećen svečanom čašćenju Presvetog oltarskog sakramenta nastaje u 13. stoljeću, a na cijelo se zapadno kršćanstvo proširuje tek u 14. stoljeću. Duguje se viziji augustinske redovnice sv. Julijane iz samostana kod Liègea u današnjoj Belgiji. Ona je imala viđenje punog mjeseca na kojemu je opazila jednu mrlju. Puni mjesec je protumačila kao Crkvu, a mrlju kao nedostatak jednog blagdana kojim bi se trebao častiti Presveti oltarski sakrament. Na njezinu je molbu mjesni biskup Robert de Thorote za svoju biskupiju uspostavio blagdan koji se na početku zvao blagdan Euharistije. S. Julijana je našla sljedbenike koji su žarko promicali ideju toga blagdana i željeli ga proširiti na cijelu Crkvu. U tome su i uspjeli. Papa Urban IV. godine 1264. objavljuje bulu kojom blagdan Euharistije želi proširiti na cijelu Crkvu. No, brza smrt spriječila ga je da to doista i učini. Tek u 14. stoljeću, 1317. godine, nakon objavljivanja bule pape Urbana IV – naslov joj je "Transiturus de hoc mundo – Odlazeći s ovoga svijeta" – papa Ivan XXII. širi blagdan na cijelu Zapadnu Crkvu. Teološki razlozi uspostave toga blagdana zapravo su mnogo dublji i znakovitiji. Početkom II. tisućljeća počela je opadati učestalost pričešćivanja. Umjesto toga, kao svojevrsni nadomjestak pričešćivanju, pojavili su se različiti oblici euharistijskih pobožnosti izvan Mise. Posebnu je važnost u to doba dobivalo pokazivanje svete hostije. Podizanje je postalo jedan od ključnih dijelova euharistijskog slavlja. Najvažnije je bilo vidjeti podignutu hostiju. Još možda važniji teološki razlog je poznato osporavanje stvarne Kristove prisutnosti u posvećenim prilikama kruha i vina od strane Berengarija iz Toursa. Upravo kao reakciju na to osporavanje široka je vjernička javnost zahtijevala i zdušno prihvatila jedan takav blagdan kojim se svečano ispovijedala i potvrđivala vjera u stvarnu i djelotvornu Kristovu prisutnost u posvećenim euharistijskim prilikama.