Uz liturgijska čitanja svetkovine Duhova razmišlja fra Marko Medo

Prije napuštanja ovoga svijeta, Isus predviđa opasnosti u kojima bi se mogli naći njegovi učenici: umornost i razočaranje, otupjelost i nezainteresiranost, nedostatak veselja i nade: poljuljani u obećanoj spremnosti biti žrtva i odgovoriti na poziv Onog koji ih je ljubio, koji ih gleda bez mogućnosti da ga vide i što, u odsutnosti svake komunikacije i pravednosti, obvezuje ih na bezuvjetni odgovor. Žive osobnu agoniju između vjere i nevjere! Ali, rekao je: Poslat ću Duha Svetoga. On će vam darovati snagu, hrabrost i oduševljenje! Danas se sjećamo ispunjenja ovog obećanja: slavimo Kristovu vjernost. Je li svetkovina Duhova samo sjećanje? Je li završila s prvom generacijom kršćana? Očito nije! Kristova Crkva neprestano nastavlja i ostvaruje njegovu misiju do nakraj zemlje, Njegove riječi su jasne: «Pođite dakle i učinite mojim učenicima sve narode, krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga» (Mt 28,20). Slavimo trajnu prisutnost Duha Svetoga u Crkvi koji je vodi, brani i preko njezinih službenika svjedoči. Božja svemoć uzima ljudsku nemoć i slabost onih koji joj se otvore te postaje novi život. Mnogi kršćani nisu nikada osjetili snagu Duhova, jer nikada nisu postali zreli kršćani. Nikada se nisu otvorili Kristu niti su ikad osjetili što je biti novi stvor u Kristu! Što je taj novi život? Prisjetimo se navještaja crkvenih otaca u poganskom svijetu! Tadašnji poganski svijet u jakim moralnim i egzistenzijalnim krizama. Vrijednosti rimskog carstva također su bile u krizi. Nemaju pravog odgovora na pitanja života i smrti. Tradicionalna vjera je bila opterećena pitanjima socijalnog i političkog formalizma. Pitanja ostaju bez odgovora, te dalje ostaje živjeti nesigurnost, razočaranje, ratove, razdjeljnost među narodima. U situaciju beznađa dolazi navještaj Isusa Krista pobjednika nad smrću i grijehom. Tamo gdje je bila izgubljena životna radost, nada u život – vraća se nada i život postaje radost. Uvijek će biti ovakih situacija! Ma također i snaga Duha. Apostoli dok su čekali, moleći ponizno, iznenada na njih siđe Duh Sveti. U čekanju, zajedno s Marijom, doživljavaju promjenu, silazak Duha Svetoga, snaga koja ih vodi do nakraj svijeta. U tom trenutku sve se mijenja, zaista počinje novi život. Otvorili su se Bogu i Bog preko njih postaje otvoren i ponuđen cijelom svijetu. Osjećaju da je Krist živ i prisutan u njihovom životu. Isus nije više samo sjećanje, nego iskustvo. Život se čovjekov mijenja kada je u Božjoj blizini. Apostoli imaju hrabrosti, nošeni Kristom, govoriti istinu, opraštati, govoriti o vječnom životu, ukazivati na grijeh, bez ikakvog straha. Apostoli su imali milost doživjeti Duhove, novost života darovan od Boga...a mi Uskrslog Krista ne možemo doživjeti istim iskustvom kao apostoli, ali življenje naše vjere da nam vidjeti Kraljestvo Božje, a to je: naše siromaštvo, opraštanje, duševni mir, naša žrtva. Sve je ovo svjedočanstvo, ako želim iskustvo, Duhovi su kada odbacimo svoje sigurnosti i predrasude, otvoreni u poniznoj i iskrenoj molitvi, u osluškivanju i iščitavanju svakodnevnih događaja mjerenima parametrima Evanđelja u kojima prepoznajemo Božji volju i Njegovu snagu u vlastitom životu. Stoga, snaga Crkve i snaga u našem osobnom vjerničkom životu nije u ljudskim projektima, nego u daru Duha Svetoga.